Zágorec-Csuka Judit: Gábor Zoltán festőművész portréja (Lendva, 2002)
Részletek Gábor Zoltán prózai műveiből
Gáborovo je slikarstvo vezano uz pojavnost i predmetne forme, dok apstraktnu umjetnost ne prihvaća. U umjetnosti te vrste je, naime, teško odrediti stupanj kvalitete odnosno "umjetničkosti" O tome je pisao još u Golubu pismonoši: »Moje je mišljenje da je u apstraktnoj formi lakše sakriti neznanje i nespretnost nego u uobličavanju vizualne, predmetne stvarnosti. U današnje mi se vrijeme čini neprikladnom apsolutna diktatura apstraktne "umjetnosti". I takozvanim naivnim "umjetnicima" nije neugodno prezentirati svoju nespretnost, diletantizam i možda uopće ne razumiju negativni prizvuk toga. Njihovi zagovornici naglašavaju značenje "očuvanja tradicije". Pametnije bi bilo te sadržaje preliti na papir u pisanoj riječi i ne konzervirati ih na kičastim slikama. Te slike, naime, kod estetski obrazovanog čovjeka izazivaju antipatiju.« Gáborov formalni izrazje negdje između kubizma i konstruktivizma, odnosno mješavina je obaju stilova. Sve što želi reći na svojim slikama, gradi iz dvodimenzionalne geometričnosti. »Takve slike ne lažu, jer svojom dvodimenzionalnošću ne pobuđuju lažni osjećaj dubine odnosno treće dimenzije.« To je formalno izražajno sredstvo najčešće koristio na freskama, dok je na uljima manjega formata još uvijek prisutna ta takozvana lažna sugestija perspektive, što je posljedica nasljeđa akademije i prilagođavanja željama šire publike. Na Gčborovim slikama često nailazimo na svijet lišen ljudskosti, koji pokazuje etičku i duhovnu propast čovjeka, njegovo obezvrjeđivanje, što sam komentira ovako: »Na čovjekovo postupno moralno i duhovno propadanje ne samo da upućujem, jer čovjek je već u potpunosti degradiran i to je činjenica. Mogao bih ironično reći da sam iz svojih slika maknuo čovjeka, jer nisam animalistički slikar. Slike pod naslovom Portret psihijatra i Hipokrat najjasnije odražavaju moje viđenje i svjetonazor. Dugogodišnji rad u psihijatrijskoj klinici u Vrapču to je samo potvrdio. Čovjek je dvoličan, pohlepan i sebičan i takvog čovjeka Gábor mrzi.« ("Trofeji") Gáborove slike su pune višeslojne simbolike. Jahači apokalipse su metafora za pustošenje zla, ne samo na Balkanu, nego diljem svijeta. Umjetnikova omiljena tema je i mrtva priroda, jer nije zasićena nekim stavovima i idejama i tako isijava čistu vizualnu ljepotu predmeta. »Ponekad bih se tako rado odmorio u nekoj mrtvoj prirodi.« Gaborje vezan uz mjesta, narod, čovjeka i ujedno sve to prezire, kada se izrodi u pretjerivanje - nacionalizam, sebičnost, dvoličnost, napuhanost, pohlepu, laž, superiornost nekoga nad nekim... Njegova životna filozofija glasi: »Ono što ne želiš sebi, nemoj napraviti drugome, ne laži i ne čini nažao drugima. To je naime uvjet za mir, ali istini za volju samo se rijetki znaju obuzdati.« Ne vjeruje u sudbinu, jer to bi odgovaralo apstraktnom načinu razmišljanja, dok je sam udaljen od svega stoje transcedentalno. Niti u suđenost svojega zanimanja ne vjeruje. Da će biti slikar odlučio se jednostavno, iako tada još naivnom dječjom glavom. Ovdašnji život vidi kao pakao koji za njega nije samo metafora, nego okrutna stvarnost. Unatoč svojevrsnoj duhovnoj represiji što ju je osjećao, osobito u vrijeme kada se vratio iz bečke emigracije, uvijek se hvatao za neku irealnu nadu koja mu je, uz umjetničko stvaranje, olakšavala ovozemni život. »Bolji svijet, što ga s umjetnošću, pisanjem i slikanjem stvaram, samo je iluzija, 154
