Zágorec-Csuka Judit: Gábor Zoltán festőművész portréja (Lendva, 2002)
Részletek Gábor Zoltán prózai műveiből
duševno poniženje, što je slijedilo tijekom sljedećih desetljeća. I tridesetpetogodišnja ignorancija njegova umjetničkog stvaranja posljedica je kazne, koju mu je, kako sam kaže, »mentalno bolesna vlast« odredila za njegove »greške«. Nakon povratka u Zagreb mora se suočiti s okrutnom realnošću i što prije potražiti mogućnost za preživljavanje obitelji. Uz pomoć prijatelja Ervina Šinka zapošljava se u izdavačkoj kući "Naprijed", gdje radi kao dizajner za ovitke knjiga. Gaborje pretrpan poslom i prema narudžbi radi i vikendom. Kasnije se zapošljava u II. gimnaziji, a nakon godinu dana u osnovnoj školi. Između 1959. i 1962. godine scenograf je u Državnom lutkarskom kazalištu, a od 1962. do umirovljenja 1988. godine radi u Psihijatrijskoj klinici u Vrapcu kao likovni terapeut. Bio je prvi terapeut u Jugoslaviji koji je prakticirao resocijalizacijsku metodu i pomoću crteža kao izražajnog sredstva pomagao pri liječenju bolesnika. Kasnije se ta metoda brzo proširila po cijeloj državi. Između 1962. i 1966. godine u dva je mandata tajnik Društva likovnih umjetnika Hrvatske. Preko te funkcije upoznaje brojne domaće i, prije svega, strane umjetnike te organizira brojne izložbe. Najviše je ponosan na predstavljanje hrvatskih umjetnika u Mađarskoj u Székesfehérváru i izložbu mađarskih umjetnika u Zagrebu. Pomogao je brojnim kolegama i mnogima priskrbio atelje, dok na sebe u tom smjeru nikada nije mislio i već pedeset godina radi i stvara u svojoj kuhinji. Zoltán Gaborje jedan od članova osnivača Društva za znanost i umjetnost hrvatskih Mađara (Horvátországi Magyar Tudományos Művészeti Társasaág) i član Mađarskog kulturnog kruga Ady Endre (Ady Endre Zágrábi magyar kultur kör) u Zagrebu. Gábora možemo naći na stranicama Leksikona mađarskih likovnih stvaralaca i Hrvatskom biografskom leksikonu. Poznat je prije svega u slovenskoj, hrvatskoj i mađarskoj kulturnoj sferi. Prijatelje ima - kako sam kaže - prije svega iz umjetničkih krugova, dok je za njega posebno značajna snažna veza s Prekomurjem, tamošnjim umjetnicima, piscima i pjesnicima. Godine 1960. razbolila se Gáborova majka i to je uzrok njegova češćeg vraćanja u rodni kraj. Nakon njezine smrti prodaje imovinu, jer ona za njega bez dragih osoba nema značenja. Ipak, veze s Lendavom se ne prekidaju potpuno. Uz nju ga vežu stari i novi prijatelji, prije svega kipar Ferenc Király i danas već pokojni pjesnik Sándor Szúnyogh te grafičar Stefa n Galič. Godine 1973 tadašnji direktor Galerije - Muzeja Lendava Ferenc Király organizira prvu Međunarodnu likovnu koloniju, čiji je sudionik bio i Gábor, što mu je omogućilo upoznavanje suvremenih umjetnika iz županija Zala i Vas u Mađarskoj. Jednim od ključnih ostvarenja u svojemu opusu Gábor smatra povijesni ciklus fresaka Četiri godišnja doba, koji obuhvaća značajne povijesne, kulturne i gospodarske momente što su obilježili Lendavu i okolicu. Naslov aludira na ruralni krajolik, koji ovisi o ritmu godišnjih doba, dok je sama tematika zahtijevala formu klasičnoga zlatnog reza. Ciklus čini devet slika: Rimljani, Huni - Zima, Slaveni - Proljeće, Madžari, 1572., Turci, 1848., Mrak, - Ljeto, Danas - Jesen. Ovim ciklusom fresaka u općinskoj sobi za sjednice u Lendavi Gábor je nekako utažio onu davnu dječju želju da i on jednom uradi ono što je uradio Árpád Feszty - naslikati značajne 152
