Zágorec-Csuka Judit: Gábor Zoltán festőművész portréja (Lendva, 2002)
Részletek Gábor Zoltán prózai műveiből
mađarske pisane riječi. Nakon uspješno položenih prijemnih ispita 1945. godine upisao se na Akademiju za likovnu umjetnost u Zagrebu, gdje ga, uz ostale, podučavaju profesori Krsto Hegedušić, Đuro Tiljak i Vid Mihičić. Posljednji mu je spomenuti usadio ljubav prema gotičkoj arhitekturi, koju je tijekom kasnijih putovanja po Francuskoj detaljno razgledao. Diplomirao je 1951. godine, a nekoliko godina kasnije diplomu je nadogradio i magistarskim radom pod naslovom Kompozicija. Gdbora je od godina mladosti pratio dvostruki identitet. Najprije kao Mađara, koji se rodio i mladost proživio u tadašnjoj Kraljevini SHS1, a srednjoškolsko razdoblje, koje obično najviše odredi čovjekov osobni razvoj, proveo je na školovanju u Budimpešti.. Akademiju, pak, i svoj daljnji profesionalni i privatni život odvijao se u Hrvatskoj, gdje se 1946. godine i oženio Verőm Horvat, također iz Prekmurja. Taj dvostruki identitet - doživljavanje, razumijevanje i zajedničko stvaranje, kako hrvatske, tako i mađarske kulture - u velikoj mjeri određuje i sadržaj njegova umjetničkog stvaralaštva. Godine 1951. počinje podučavati crtanje i povijest umjetnosti u zagrebačkoj Ženskoj učiteljskoj školi, što doživljava kao neproduktivni, zapravo sizifovski posao. Godine 1953. putuje u Francusku ženinoj obitelji. Evaux les Bains je malo Iječilišno mjestašce, iz koga je posjećivao mjesta južne Francuske, gdje ga je najviše fascinirala i nadahnula ranokršćanskim motivima prožeta seoska romanička arhitektura. Nakon šest mjeseci zaželio se velegradskog Pariza, gdje u zamjenu za dvije slike dobiva dvomjesečni boravak kod profesorice Marie-Joseph Aucouturie. Grad upoznaje u šetnjama, posjetama galerijama, sjedenjem u kavanama, a fasciniraju ga, prije svega, impresionisti i još više postimpresionisti - Gaugin, Van Gogh. Kasnije posjećuje i pretpovijesni Lascaux, Combarelles i Font de Gaume, jer se oduvijek divio paleolitskim kulturama. Proputovao je zapravo dobar dio južne Francuske, Labri du Cap-Blanc, Rouen, Lourdes, Mantes, Vernon, Orcival, Saint Nectaire... O doživljajima u Francuskoj kasnije piše u svojim objavljenim esejima Golub pismonoša 2 i Kazivanja3 (Elmondom). Značajna mentalna veza s Francuskom je također Gdborova fascinacija i divljenje prema srednjovjekovnom pjesniku Frangoisu Villonu, čije pjesme i život intenzivno proučava, analizira, komentira i često ih citira. Putuje po mjestima kroz koja je najvjerojatnije putovao i Villon, što dodatno izoštrava njegov senzibilitet prema francuskoj kulturi i pjesništvu. To iskustveno i osjećajno impulzivno razdoblje označava kao jedno od najznačajnijih u svojemu životu. Nakon povratka kući 1954. godine Zagreb doživljava kao ograničenu i primitivnu sredinu. U to mu se vrijeme rodila kćer Božena i Gdbora nagriza misao da će i njegovo dijete morati živjeti u miljeu punom mraka, sivila i nevolje. Suočavanje s krutom realnošću i događaji u Mađarskoj 1956. godine potiču ga na hrabar korak - emigrira u Beč. Na početku mu najviše pomaže evangelistički svećenik mađarskoga roda dr. István Szépfalusi. Planove o preseljenju obitelji u Norvešku osujetio je majčin telegram, kojim ga je zbog bolesti supruge molila da se vrati kući. Nakon povratka u Zagreb se prema Szépfalusijevu savjetu najprije prijavio policiji, što ga je zapravo spasilo sudbine mnogih njemu sličnih, naime Golog otoka. Izbjegao je najgore, no ne i psihičku represiju i 151
