Zágorec-Csuka Judit: Gábor Zoltán festőművész portréja (Lendva, 2002)
Részletek Gábor Zoltán prózai műveiből
Zoltán Gábor- Portret slikara Zoltán Gaborje rođen 31. ožujka 1922. godine u Lendavi u Sloveniji. Većinu svojega aktivnog života je proživio u Zagrebu, gdje i danas živi. Roditelji su mu bili jednostavni ljudi iz srednjega građanskog staleža. Majka Maria Penhoffer rođena je u Sebeborcima, a otac Vince Gábor u Svetim Ivancima u Goričkom. U Lendavu se obitelj doselila nakon I. svjetskog rata 1920. godine. Zoltán je jedino preživjelo dijete bračnoga para Gábor. Mlađi brat Jožef umro je kao dojenče od šest mjeseci, a sestra Blanka u dvanaestoj godini, što je utjecalo na kasniji Zoltánov život. To je, naime, bio njegov prvi susret sa smrću i gubitkom ljubljene osobe, što mu se u kasnijem životu još više puta dogodilo. Obitelj je stanovala u Kaniškoj ulici (današnja Kranjčeva) u unajmljenoj kući, koja je nakon II. svjetskog rata srušena. Zoltán je bio slabašno dijete i 1927. godine uputili su ga već po drugi puta na liječenje stricu u Budimpeštu. Dok se s rođacima šetao po gradskom parku, stric ga je odveo da vidi (kružne slike) sliku Árpáda Fesztia Dolazak Mađara u Panonsku nizinu. To je bio ključni događaj iz njegova djetinjstva, koji je kasnije odredio njegov životni i profesionalni put. Tada je u svojemu djetinjem neznanju "odlučio" da će i on biti slikar. Poput djeteta je, naime, vjerovao da vojnici, konji i povijesni junaci na slici žive i u stvarnosti. Već u građanskoj školi u Lendavi pobudio je pozornost učitelja Miroslava Kokolja. S dvanaest je godina s neke slike precrtao motiv Isusa Krista koji moli u Getsemanskom vrtu, što je bila njegova prva "prava" slika. U Zagrebu je 1939. i 1940. godine pohađao Srednju školu za industrijsko oblikovanje (umjetnički obrt), gdje su ga, uz ostale, podučavali profesori Kamilo Tompa, Edo Kovačič i Ernest Tomašević. Školovanje u Zagrebu morao je nakon zaključenog prvog godišta prekinuti, jer je počeo II. svjetski rat. Već 1941. godine upisao se u Srednju školu za umjetnički obrt u Budimpešti, gdje je proživio teške godine odrastanja, a ujedno razigrane i pune doživljaja, lako je dobivao stipendiju, morao se laćati mnogih poslova kako bi preživio. Najčešće je oblikovao plakate. Velegradski milje mu je odgovarao, bio je omiljen, kako među školarcima, tako i među profesorima. Svojim se znanjem nije isticao samo u predmetima s područja umjetnosti, nego je od svojih budipeštanskih kolega bio bolji i u pisanoj riječi. Upravo tijekom tih godina sredješkolskoga obrazovanja dobio je podlogu u znanju o književnoj i likovnoumjetničkoj povijesti Mađarske, što je kasnije u životu još mnogo puta oplemenjivao i nadograđivao, a ujedno se u mladom Zoltánu baš u tom razdoblju oblikovala ona toliko značajna suptilnost i filigranskost 150
