Képviselőházi napló, 1906. X. kötet • 1907. junius 5–junius 20.
Ülésnapok - 1906-177
111. országos ülés 1901 június 11-én, hétfőn. 365 jeznickih hrvatske namire, ali od 1. srpnja 1890. nisu vise htjeli primiti hrvatski pisanili namira od mirovljenih namjestenika. G. 1898. negdje izpred uskrsa, izasla je kod nas na javu jedna naredba ugarskog zajedniökog ministra za komunikacije, kojom se nalaze gvalarima postaje, neka nastoje nagovoriti strazare, da pomagjare svoja imena. Ovako je, gospodo, magjarizacija napredovala, ovako se razvijala, dok nije doslo do danasnjeg stanja, kad su zeljeznice u Hrvatskoj podpuno pomagjarene. I na ovu praksu, protiv kője su ustajale sve hrvatske vlade, protiv kője je ustao i hrvatski kraljevinski odbor, ma ovu praksu vi se pozivate, ovu praksu hocete sada da zakonom potvrdite, da ju pozakonite i da joj date moc zakona, i to hocete uz nase sudjelovanje. Tuskan Grga: Nikada, nikada! Bauer Ante : Gospodo! Vec vam se s ove strane doviknulo : Glavu damo, ali jezika nedamo. (Talco je!) Pogledajmo ovu praksu iz blizjega, da vidimo, sto je s njom u savezu, da vidimo njezine posljedice. S pomagjarcnjem zeljeznica u svezi je ponajprije to, da su pomagjarena iniena gradova i mjesta u Hrvatskoj (Egy hang): »To cemo sada izbrisati. Pogledajte tako zvani térkép tj postanski i zeljeznicki zemljovid, pogledajte medju narodni imenik posta i brzojava, tu je doista u Magyar-Országú nestalo Hrvatske, izgubila se Hrvatska, Hrvatska su imena poniadzarena. To je rodilo vec kője kakovim posljedicama. Dopustiti, da vam pripovijedam jedan dva slucaja. Gospodin Jagic, koga se starija gospoda u ovoj sabornici jamacno dobro sjecaju, pripovi jedao je u hrvatskom saboru, kako je putujuci sa svojim bratom po Italiji, htio da nesto brzojavi u Krizevce, ali mu se tamo reklo, da Krizevaca néma, da takove brzojavne postje néma. On se je sjetio na Körös i tako je mogao da svojoj zegi zadovolji e telegrafira u Körös. Ali onaj siromah u Ainerici, koji je iz Amerike htio da posalje bijednoj svojoj obitelji pomoc u Vehku Goricu, taj s nije znao pomoci, jer nije znao, da je Velike Gorice nestalo, da se danas zove Nagy-Goricza. Magdic Pero: Odaklo, to nije mogao ni sanjati! Bauer Ante: Upravo ovih dana je jedan paduzetnik iz Koprivnice narueio gradjevnu robu iz Budimpesta. Od budimpestanskej tvrtke dobio je odgovor, neka za boga kaze, na koju ce mu se postaju roba slati, jer da Koprivnice néma, nije li to moze biti Krapina? Zagorac Stjepan: I poslali su u Krapinu. Bauer Ante: Korpivnice néma, pretvorila se je Kapronczu. Ovakove stvari da mi i dalje trpimo ? Druga posljedica pomadzarenja zeljeznica u Hrvatskoj je ta, da protiv jasne ustanove §. 46. temeljnog drzavnog zakona od 1868. Madzari poplavljuje Hrvatsku. §. 46. nagode kaze naime izrijekom (olvassa): »Kraljevine Dalmacije, Hrvatska i Slavonija pako na njihovo zahtjevanje osiguravaju se, da ce sredisnja vlada tako cinovnike za Hrvatskoslavonske odsjeke, kője ce se kod iste sredisnje vlade ustrojiti, kao takodjer i one svoje organe, kője ce u opsegu kraljevinah ovih uredovati, obzirom na potrebitu strukovnu vjestinu, u koliko to samo moguce bude, imenovati izmedju domacili sinova kraljevinah Dalmacije. Hrvatske i 81avonije«. Ovako §. 46. I gospodin ministar Kossuth tvrdi i stavlja nama na srci i dozivlje u pamet, da se i dosele u pitanju jezika prema Hrvatskoj postupalo s najveconi blagonaklonoscu. On véli (olvassa): »Ajánlom t. horvát barátaink becses figyelmébe azt, hogy eddig is a legjobb indulattal kezeltetett a nyelvkérdés Horvátországgal szemben.« Za potvrdu tóga navodi gosp. ministar, da u Hrvatskoj od 7.088 zeljeznickih namjestenika imade 3.654 Madzara — dakle vise od jxdovice. Lorkovic Iván : Osobita blagonaklonost! Bauer Ante: A onda véli, da od ovih znadu hrvatski 1.962. Lorkovic Iván: Iz blagonaklonosti! Bauer Ante: Dakle imadu u Hrvatskoj ipák preko polovice namjestenika na zeljeznicama Madzara, a od tih imade 1.692, koji ne znaju nista hrvatski, a od onih 1.962, koji tobozé znadu hrvatski, koliko ih imade, koji ne znadu korektno hrvatski nijedne izreke izreci! Lorkovic Iván : Znadu reci »Dobro dan« — tője sve. Bauer Ante: Ali ona manja polovica namjestenika Hrvata kakova mjesta zauzimlje? Ja sam ponio sa sobom sluzbeni imenik cinovnika — neboj — te se, ne cu ga citati, ne cu procitati ove knjige, nego cu vam reci samo ovo: U Zagrebu imade pravih zeljeznickih cinovnika 149, a od tóga imade samo 12 Hrvata. Magdic Pero : Lijepa blagonaklonost! Bauer Ante: U citavoj Hrvatskoj imade pravih zeljeznickih cinovnika 482 — naime zajedno sa Zagrebom i sa ono 12 Hrvata u Zagrebu — a svega skupa, ako sam dobro brojio, imade medju cinovnicima 29 Hrvata. Lorkovic Iván: íío, pa to je valjda dosta! Bauer Ante : Ostala mjesta, raj sta vratara, cistilaca, sluga i. t. d. imadu Hrvati, ali vec i na najniza mjesta dolaze takodjer Madzari, jer inace ne bi srno znali kuda smjetiti ono 3654 Madzara. Gospodo moja, ovaj postupak zove gospodin ministar Kossuth osobitom blagonaklonoscu prema Hrvatima kraj tako jasnog slova zakona, dapace kraj naredbe ministarstva, da se u
