VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 220

220 i sv. Marije u Zadru i sv. Stjepana kod Spljeta), što oni jamačno ne bi činili, da ti gradovi ne bi bili pripadali hrvatskoj državi.'

5

) Pita se sad, kako je Krešimir IV. zavladao Dalmacijom? O tom nam izvori ništa ne kazuju, pa zato moramo samo nagađati. Poznato nam je jedino, da je ona bila došla (bar djelomice) u ruke Mlečana negdje god. 1050. za dužda Dominika Silvija,

6

) ali otuda je naskoro došla u vlast bizantinsku, jer već god. 1056. spominje se na čelu jedne za

darske isprave ime carice Teodore,

7

) što je znak, da je Zadar prizna

vao bizantinsko gospodstvo. Od Bizantinaca prešla je Dalmacija u ruke Krešimira IV. Ovaj je valjda upotrebio tadašnje prilike, pa se dočepao Dalmacije. Bizantinsko carstvo bilo je tada u tako nepovoljnim prili

kama, da ga nije moglo priječiti u osvajanju Dalmacije. Na prijestolu izmjenjivali su se vladari brzo jedan za drugim; iza Konstantina IX. Monomaha (1042.—1055.) vladala je najprije Teodora II. (1055.—1056.), onda Mihajlo VI. Stratiotik (1056.—1057.), pa Izak I. Komnen (1057.— 1059.) i napokon Konstantin X. Duka (1059.—1067.). Ove nagle pro

mjene na carskom prijestolu, spletke i urote s tim skopčane bile su naravno, na uštrb nutarnjem redu i ugledu države u vanjskom svijetu. To je dakako sokolilo vanjske neprijatelje, da se okoriste tom sla

bosti države i da ju napanu. I doista su na istoku udarali Turci Sel

džuci, a u donjoj Italiji Nor mani za Roberta Guiscarda, koji osvoji (god. 1056.—1059.) gotovo sav tamošnji posjed bizantinski. U Podu

navlju pako pro

vališe (1059.) u bizantinsku državu Pecenezi i Madžari, tako da im je sam car Izak I. morao ići s vojskom u susret .te.ih ko

načno sklonio na mir.

8

) Kraj ovakovih žalosnih prilika nije moglo bizantinsko carstvo praviti zapreka Krešimiru IV. u izvađanju njegovih namjera obzirom na Dalmaciju. Da lakše uspije, bez sumnje je Krešimir gledao dobiti 5

) Krešimir IV. podjeljuje samostauu sv. Krševana zemljišta g. 1062, i 1069., samostanu sv. Marije kralj, slobodu g. 1066., a zemljišta g. 1066. i 1072., i napokon samostanu sv. Stjepana neki mlin g. 1069. (Documenta br. 45, 51, 52, 55, 58. i 69. str. 62, 66, 67,'72*, 78. i 90.). — Još podjeljuju zemljišta sv. Krševanu braća Hrvalin i Ljutostrah (1070.), župan sidraški Petar i brat mu Slavac (1072.), hrv. djedi: Radovan (1070.), Ivan (1070.) i Družnik (1072.) i braća Sovina, Desimir, Petar, Grimela i Slavac (1072.), a samostanu Sv. Marije sidraški župan Petar (1070—1072.) i neki Većeneg (1073.) (Documenta br. 60—63. i 7074. str. 80, 81, 84, 85,91/ 94. i 95.). ' 6

) Annates Veneti i Chronicon Marci u Documenta br. 220. str. 444. Ovi izvori govore samo o osvojenju Zadra. No Danđulus (o. ć. u Muratorija o. c. XII, 244.) veli, da su se i neki drugi Dalmatinci predali u vlast Mlečana (^Similiter ex Dalmalinis aliqui ducis praesentiam cognoscentes ad exhibendam subiectionem solitam accesserunt." Šišić („Geschichte der Kroat." I. 218.) uzimlje, da su se osim Zadra jamačno i otocj Osor, Rab i Krk predali Mlečanima, dok Trogir i Spljet da su i nadalje ostali u vlasti Bizantinaca. 7

) Documenta br. 39. str. 48. 8

) Rački „Borba južnih Slovjena" u „Radu" XXVII. 92—98.