VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 159

159 gorovitim krajevima. Ta i sam Porfirogenet veli na jednom mjestu (gl. 29. str. 129.), da je među Hrvatima, Srbima, Zahumljanima, Tra-

vunjanima, Konavljanima, Dukljanima i Neretvanima, koji da su se negdje u doba cara Mihajla II. Amorijca (820—829.) oslobodili bizan

tinskoga gospodstva, bilo još mnogo (7cXefovs<;) ljudi, koji dotada nisu bili kršteni. Na Hrvate doista ne će pristajati riječ „mnogo", jer su oni tada bili u glavnom pokršteni (u VII. stolj.), ali svakako se može uzeti, da je još tada moglo biti nešto nekrštenih Hrvata (u gorskim < kraje

vima), koji su možda zaslugom kneza Borne privedeni kršćanstvu, pa to je Porfirogenet ovom svojom bilješkom htio istaknuti.

160

) Kod Hrvata kao i kod ostalih slavenskih plemena u staroj Dalma

ciji (Srba, Zahumljana, Neretvana i dr.) moramo uzeti, kako već re

kosmo, da su se" jamačno najprije pokrstili njihovi primorski žitelji, koji su bili bliže na dohvatu romanskih kršćana i njihovih svećenika, a oni u nutarnjim gorovitim krajevima sve kasnije. Za Neretvane (ili Pogane), veli sam Porfirogenet (1. a), da su oni, stanujući na nepri

stupnim i gorovitim krajevima, ostali nekršteni. No i tu vijest moramo razumjeti tako, da su oni Neretvani, koji su stanovali u primorju i na otocima, gdje su bili pristupni uplivu Romana, prije kršteni, a samo oni u nutarnjim, nepristupnim krajevima da su još ostali pogani, ali dakako ni oni ne trajno, jer su i oni u doba cara Vasilija I. pokršteni bili, kako to i sam Porfirogenet (1. c.) za njih izrijekom veli.

161

) Da se je kršćanstvo učvrstilo među Hrvatima i da je zahvatilo i one gorske i udaljenije krajeve i plemena, mnogo je doprinijelo i dje

lovanje slavenskih apostola sv. Cirila i Metoda i njihovih učenika. Pop Dukljanin

162

) kaže, da je filozof Konstanc (= sv. Ciril) „naredio popove" i knjigu hrvatsku . . . utvrdi(o) zemlju u viru Isukrstovu", i da je krstio hrv. kralja (Budimira) „sa svimi, ki još u kraljevstvu njihovu bihu nekršćeni". Ove se riječi moraju shvatiti tako, da su nauka i rad sv. apostola (naročito slavensko bogoslužje) učinili, da se je kršćanska vjera posve utvrdila kod Hrvata, istisnuvši poganske ostatke u vjeri, koje su Hrvati još zadržali bili i iza svoga pokrštenja, jer o kakvom pokrštenju Hrvata pa makar i djelomičnom ne može biti govora, kako rekosmo, budući da pogana valjda više nije bilo među njima. Ciril doista nije mogao djelovati na Hrvate, ali je jamačno djelovao Metod, jer je vje-

16

°) To bi nam potvrđivala i vijest, koju nam daju Acta S. Ursii (Farlati „Accensiones et correctiones ad Illyricum sacium" izd. Bulić, Spljet 1910. str. 45—53 ), naime da je sv. Ursius u doba Karla Vel. u Dalmaciji „pokrstio mnoge pogane". No iz ove se vijesti ne može izvoditi, da su istom tada Hrvati u opće bili pokršteni, kako to čini Šišić („Gesch. d. Kr." I, 62. bilj. L.J., Da su Neretvani bili dugo pogani, svjedoči nam jedna vijest kroničara Ivana Đakona (ap. Pertz o. c. VII, 16. u Docum. br. 174. 1. str. 334.), da se u Mle

cima negdje g. 830. krstio neki neretvanski poslanik. w

) „Ljetopis" gl. IX. str. 12. sl. izd. Crnčićevo.