VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 160

163 rojatno, da se on za svogt drugoga boravka u Rimu (g. 880) sastao tamo sa Teodozijem, ninskim biskupom i kasnijim spljetskim nadbiskupom, i uputio ga u slavensko bogoslužje, koje je tada ovaj donio u Hrvatsku i zaveo ga najprije u ninskoj biskupiji, a kasnije kao spljetski nadbiskup i u ovoj dijecezi.

163

) Poslije (između g. 882. i 884.) i sam je Metod bio u Hrvatskoj, kad je na putu iz Moravske u Cari

grad prolazio ovom zemljom, pa je jamačno i ovom zgodom bodrio hrvatsko svećenstvo, neka prigrli slavensko bogoslužje.

161

) Konačno su i Metodovi 'učenici, bivši po smrti Metodovoj potjerani (negdje g. 887/8.) od Svatopluka iz Moravske, djelomice našli utočišta u Hrvatskoj, gdje ih objeručke primiše i knez Branimir i nadbiskup Teodozije, pa su onda tu širili slavensko bogoslužje i slavenske svete knjige, i tako učvrstili kršćansku vjeru.

165

) Na koncu ćemo se još obazrijeti na vijest Porfirogenetovu (gl. 31. str. 149.), da su se Hrvati za krštenja zavjerili papi vlastoručnim pismima, da ne će nikada oružjem u ruci navaljivati na tuđe zemlje (misli se naročito na zemlje Latina u Dalmaciji), nego da će uvijek živjeti u miru sa svima, koji će to htjeti; za uzvrat da su dobili od pape obećanje, da će se u slučaju, ako bi tuđi narodi napali njihovu zemlju i na njih podigli vojnu, sam Bog za njih boriti i osvetiti ih, a da će im pobjedu udijeliti sam sv. Petar, učenik Isusov. 16s

) Smičiklas o. c. I, 194. On još uzimlje, da se možda Metod na putu u Rim natrag neko vrijeme zadržavao u Hrvatskoj, ali to je puko nagađanje. Jireček „Die Romanen" u „Denkschriften" XLVllI, 1901. 49. bilj. 3. 165

) Klaié „Pov. Hrv." I, 66. — Dümmler „Über die südöst. Mark." str. 58, i „Über die alt. Gesch. d. Slaven in Dalm." u „Sitzungsberichte" XX, 417—418. — Smiči

klas o. c. I. str. 156. On veli, da su djelovanjem sv. braće i njihovih učenika kod pokrštenih Hrvata istisnuti posljednji tragovi poganstva (obredne poganske pjesme itd.). I Jireček (o. c. u „Denkschriften" XLVIII. 49.) veli: „Für die Bekehrung der Slaven in den entlegenen Gebirgslandschaften, besonders aber bei den schwer zugänglichen Narentanern, war die neue slavische IAturgie ein viel wirksameres Hilfsmittel als das dem Volke unverständliche Latein." — Dr. Strohal (o. c. str. 285—286.) uzimljo, da su se Hrvati pokrstili u dva navrata, jer su imali dvovrsno bogoslužje : latinsko i hr

vatsko. Onaj dio s hrvatskim bogoslužjem da se pokrstio tek u dđba sv. Cirila i Me

toda, ili malo prije toga (za sv. Ivana Ninskoga), jer hrvatskoga bogoslužja prije nije ni bilo. Dosta sigurno da se može uzeti, da se onaj dio Hrvata, koji je imao latinsko bogoslužje, znatno prije pokrstio, vjerojatno već u VIII. vijeku, a možda pače i u VII. Svakako to prvo pokrštavanje s latinskim bogoslužjem

• da nije išlo baš brzo; bez sumnje se ograničilo samo na naseoce u gradovima: Spljetu, Trogiru, Zadru, Dubrov

niku, Osoru, Krku i Rabu. Hrvati podalje od mora, te oni među Spljetom i Dubrovni

kom i opet na otocima Braču, Hvaru, Visu, Korčuli, Mljetu i Lastovu (t. zv. Neretvani) da su se pokrstili mnogo kasnije, tek*polovicom IX. vijeka. — Po našem shvaćanju pokrštenja Hrvata nije ovo mnijenje ispravno, jer mi držimo, da se pokrštenje Hrvata u glavnom obavilo već u VII. stolj. (uz latinski jezik), a kasnije da su pokrštena ona druga udaljenija i gorštačka plemena (osim možda primorskih krajeva), a slavensko bogoslužje da je samo učvrstilo to kršćanstvo.