VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 158

158 mogao je biti i Ivan iz Ravene, kako vele pisci „Kronotakse" (str. 122.), koji se je valjda istakao revnim radom oko krštenja Hrvata, pa j.e zato i bio uzvišen na obnovljenu čast salonskoga nadbiskupa sa sjedištem u Spljetu. Jamačno je on za čitavoga svoga života imao posla s tim krštenjem Hrvata, i kao obični svećenik i kao nadbiskup, kako to pro

izlazi iz navedenoga već pripovijedanja Tome Arciđakona.

158

) Prema tome dakle, što smo do sada razložili o krštenju Hrvata, moramo uzeti, da se glavno krštenje Hrvata obavilo u VII vijeku, a ne koncem VIII. ili početkom IX. stoljeća za Porina (= Borne), kako veli Porfirogenet na onom drugom mjestu (gl. 30. str. 145.).

169

) Moguće je međutim, da je i na toj vijesti Porfirogenetovoj nešto istine. Budući da je krštenje Hrvata, kako rekosmo, išlo postepeno, od primorja prema nutarnjosti, sasvim je vjerojatno, da je još štogod Hrvata ostalo ne

kršteno (u VII. stolj.), naročito onih koji su živjeli po udaljenijim i w

) Smirnov („Očrk istorii itd." str. 16.) veli »o krštenju Hrvata ovako : „Sa strane Hrvata nije moglo biti nikakvih velikih zapreka za primanje kršćanstva. U njih nije bilo žreca (poganskih svećenika, koji su prinosili bogovima žrtve), nije bilo kumira ni hramova, i u opće bilo je veoma slabo razvito javno bogoslužje. U tome nalazimo uzrok, zašto su oni dobrovoljno primili kršćanstvo. Primitkom kršćanstva nije nitko ništa gubio, kao što su kod drugih naroda gubili žreci, koji su time bili lišeni svojih doho'daka i bogatstva, svojega značenja. Kršćanstvo je stupilo aa mjesto narodnoga javnoga bogoslužja; u Hrvata toga gotovo nije ni bilo; kršćanstvo nije se nasilno na

rivavalo u vjeru (domaćega) ognjišta, i kult (domaćega) ognjišta uščuvao se je do danas kod Hrvata, kao i kod drugih Slavena, samo lako oličen kršćanskim koloritom. Ne najednom, nego polako prodiralo je kršćanstvo u život hrvatskoga naroda; to se vidi i otuda, što Hrvati ne poznavaju imena svoga prosvjetitelja. — Prijemom krš

ćanstva pod uplivom romanskoga elementa dovršuje se prva perioda hrvatske povi

jesti ..." Po tome sudi on, protivno od Šišića, koji kako rekosmo uzimlje, da se je pokrštenje Hrvata obavilo pod utjecajem franačkim. 159

) Jireček („Die Romanen" str. 35.) upozorava na to, da se kršćanska vjera kod potomaka starih rimskih provincijalaca sačuvala i izvart granica kršćanskoga cari. gradskoga imperija, usred poganskih Slavena, Bugara ili Avara, kako dokazuju neki izvori i neke činjenice, koje on navodi, pa onda zaključuje ovako: „Time se može pro

tumačiti lakoća, kojom se je kršćanstvo kod Hrvata, Srba i Bugara raširilo, kod prvih, kako se čini, bez i najmanjega otpora". Na osnovu toga možemo zaključiti : Ako se usred Hrvata sačuvalo kršćanstvo kod romanskoga žiteljstva ne samo u primorju, nego i u nutrašnjosti Dalmacije, i ako su ti ostaci djelovali na to, da su doseljeni Hrvati brzo i lagano primali kršćansku vjeru, onda otuda slijedi, da se to pokrštenje moglo zbiti već u VII. stolj., kako mi uzimljemo, a ne istom početkom IX st., kako uzimlju Bulić i Bervaldi. Pa zato i sam Jireček („Istorija Srba" I, 166.) uzimlje, da se pokr

štenje Hrvata i Srba ima staviti u doba od 642—731., naime poslije pape Ivana IV. i prije nego što je Lav Izaurički prekinuo s Rimom. Za potkrepu svoje tvrdnje, da su Hrvati pokršteni od Franaka (iz Akvileje) na početku IX. st., upozoruje Šišić („Gesch. d. Kr." I, 61—62.) na franačka svetačka imena kod Hrvata (Asellus, Martinus, Marta, Ambrosius, Chrisogonu's, Orontius, Hermagoras, Euphemia i Marcella), koja da pokazuju na franačke misionare. Međutim ova su imena doista došla među Hrvate uplivom Franaka, kad su oni gospodovali nad Hrvatima (kako veli i Jireček „Die Romanen" I, 51.), ali otuda ne slijedi, da su se Hrvati istom tada pokrstili.