VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 157

157 koj". Među ovim narodima bili su jamačno i Srbi i Hrvati, od kojih su zadnji i onako od borbe protiv Avara živjeli pod auktoritetom bizant. carstva, pa su ga sad formalno priznali svojim vrhovnim gospodarom, živući inače samostalno pod svojim domaćim knezovima.

156

) Ovaj momenat, kad je nastao mir i kad su svi narodi na Bal

kanskom poluotoku priznali vrhovništvo bizantinskoga cara, mogao je ovaj upotrebiti za to, da te nove podanike (dakle i Hrvate) privede posvema u krilo kršćanske vjere. On se sad mogao obratiti na papu, kako veli i Porfirogenet (za Heraklija, ali se to možda tiče Konstan

tina IV.), moleći ga, da posije u Hrvatsku svećenika u svrhu krštenja naroda, što je on jamačno rado i učinio.

157

) Među ovim svećenicima 1Be

) Nicephorus const. „De rebus post Mauricium gestis" str. 37. ed. Bon. i Theophanes Homolog. „Chronographia" str. 544. ed. Bon. (Documenta br. 168. str. 284—5.). Oni osim avarskoga kana spominju i „druge knezove, koji stanuju njima (Avarima) na zapadu", kako su poslali caru poslanike s darovima, da ga zamole za mir, što im on i dozvoli, jer* su mu i priznali vrhovništvo njegovo. Ti zapadni kne

zovi, koji su imali posla s biz. carem, ne mogu biti drugi, nego li hrvatski i srpski vladari, kako uzimlje Ralki (Docum. 1. c.,) a prije njega Lucius (o. c. 1. I. c. 10. str. 44.) i Dümmler („Über die alt. Gesch. d. Slav." u „Sitzungsberichte" XX. 379.); ovaj zadnji veli, da su sad za propadanja avarske moći bile po svoj prilici uređene sje vero-zapadne međe bizant. carstva, „indem man die Serben und Croaten gegen An

erkennung der byzantinischen Oberhoheit im Besitze des eroberten Landes Hess und ihnen so unter ihren eigenen Fürsten eine fast unabhängige Stellung einräumte". — Ovo sasvim opravdano shvaćanje bezrazložno odbija dr. I. Strohal (o. c. str. 19.); on svoje pobijanje oslanja na tom, što neki historičari (n. pr. Klaié „Pov. Hrv." 1, 34.) ovaj mir dovode u savez sa onim mirom između Salonjana i Avara (i Hrvata), koji da je tobož na carevu zapovijed nastao, kako to pripovijeda Toma Arciđ. Međutim .ovo nisu istovjetni događaji, kako iz našega prijašnjega razlaganja proizlazi. 1M

) Rački („Documenta" br. 169, 3, str. 290.) također uzimlje, da se sad iz.a g. 679. stalo ozbiljno provoditi krštenje Hrvata, veleći: ,Quod si queritur, quando ecclesia spalatensis, ad quam metropolitana iura Salona translata sunt, fidem chrlstianam inter Chroatos serio propagare'coeperit, id eotum factum fuisse putamus, quum relatio inter Chroatos et Orientis imperium, ad quod Dalmatia eousque pertinebat, stabilita, novusque rerum ordo illis in oris constitutus esset, adeoque post 679. annum". — I hj. Jovaiio

viè (o. c. u „Delu" V, 74.) veli, da je iza mira (679.) između Konstatina IV. Pogonata i Južnih Slavena i carstvo i papinstvo (poslanjem Ivana Ravenjanina) pregnulo, da ove pokrsti. Najprije je Farlati (o c. III, 35—37.) ustvrdio, da je najvjerojatnije, da su Hrvati bili pokršteni za cara Konstantina IV. Pogonata, koji je živio u slozi i prija

teljstvu s rimskim papom, što se za njegove predšasnike, a nasljednike Heraklija ne može reći. No budući da on drži, da se to pokrštenje zbilo za života pape Vitalijana, koji je umro g. 672., uzimlje on, da se je to pokrštenje zbilo negdje g. 670. ili 671. No vjerojatnije je mnijenje Račkovo (1. c.) i Smičiklasovo (o. c I, 153.), da se to zbilo iza izmirenja balkanskih Slavena s bizantinskim carstvom g. 679. — I Farlati (1. c) pripisuje Ivanu Ravenjaninu veliku zaslugu kod pokršćenja Hrvata, ali on uzimlje, da je Ivan mnogo prije toga dogođaja postao spljetskim nadbiskupom, naime već oko g. 650. On se pri tom oslanja na tako zvani Rimski katalog spljetskih nadbiskupa, ali Bulić i Bervaldi („Kronotaksa solinskih nadbiskupa". Opaske o katalozima str. 73—100.) su dokazali, da taj katalog nije nikakovo povjesno vrelo, jer je on po svoj prilici sastavljen od samoga Farlatija. •