VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 156

156 ski misionar. Napokon smo kazali, da je posve vjerojatno, da se ona vijest Porfirogenetova o krštenju Hrvata za Heraklija ima tumačiti tako, da se je i on trsio oko pokrštenja Hrvata. On je njih po svoj prilici podupirao, da su se riješili (negdje između g. 635. i 641.) vlasti avarske, i dočepali svoje slobode pod bizantinskim auktoritetom.

152

) A kad su tako došli u njegovu zaštitu, jamačno mu je bila glavna briga, da te svoje nove štićenike dovede u krilo kršćanske vjere.

153

) Međutim jedva je on mogao početi nešto raditi u tom pogledu, kad ga stiže smrt (641.) ostavivši svojim nasljednicima brigu o pokr

štenju Hrvata. No ovi to nisu mogli tako brzo izvesti, jer su na Bal

kanskom poluotoku nastala burna vremena, koja su zaprijetila i samom opstanku carstva, pa zato carevi nisu imali kada, da se bave pokršte

njem Hrvata. Razna su naime slavenska plemena (a tako i bugarska) udarala na bizantinsko carstvo i napastovala ga. Tako su g. 675. uda

rili ti Slaveni pod vodstvom Hatzona na Solun, da ga osvoje, ali biše suzbijeni i potučeni, a vođa uhvaćen i pogubljen. To razljuti Slavene i oni pozvaše Avare u pomoć. Ovi im se odazvaše, pa zajedno s (pa

nonskim) Slavenima i Bugarima udariše opet (g. 677.) na Solun. No i ova se navala izjalovila. Grci se hrabro braniše i pokvariše neprijatelju sve bojne strojeve, tako da je ovaj morao odustati od dalnje podsade, izjavivši se pripravnim učiniti mir uz neke uvjete.'

54

) I doista dođe do mira, jer su Bizantinci naredne godine (678.) sretno suzbili navale Arapa na Carigrad i prisilili ih, da su pristali na mir.

155

) Ovi uspjesi Bizantinaca nad ovako silnim neprijateljima, kao što su bili Arapi i Avari, jako podigoše njihov ugled, pa šu se ne samo Avari požurili (g. 679.), da sklope mir s njima, nego se i drugi narodi na zapadu bizant. carstvu izmirili s bizantinskim carem (Konstantinom IV. Pogonatom 668—685.) i priznali ga svojim vrhovnim gospodarom, tako da je sad u čitavom carstvu A na istoku i na zapadu vladao najveći mir i po

t5a

) V! o tom potanje moju spomenutu već raspravu u „Kolu" V. str. 38—41. m

) Dobro veli Jovanović („Pokušaji i prvi uspesi krste \ja" u „Delu" V. str. 85.): Bizant, carstvo smatralo je druge države sebi podložnima, i to samo kršćanske, dok poganske nije smatralo ni državama. „Prema tome, razume se, svaki put kad je care

vina imala sudara s varvarima, pri uglavljivanju pogodaba, pre svega se predlagalo primanje kršćanstva." 151

) Mirakula s. Demetrii lib. II. cap. I. i II. nr. 158167. i 169 170. u „Acta sanctorum" Otfob. T. IV. str. 162—165. i 167. u Documenta br. 167. str. 282—284., gdje je vrijeme ovim događajima određeno po Murait — u „Essai de Chronographie byzant." I, 308—309. i po „Glasniku srp. uč. društva" sv. XVIII. str. 330. — Međutim dr. L. Niederle („Slovanske starožitnosti" Dil II. Svaz. 1. str. 236.) uzimlje, da se ovo zbilo između 623. i 641. No K. Patlanov („Iz novago spiska geografu pripisae moj Moisiju Horenskomu" (sastavljenoj a god. 670—680.) u „Žurnalu ministerstva na

rod, prosvješčenija", g. 1883. ožujak, S. Peterburg str. 26.) veli također, da su Slaveni negdje u to doba provalili do Ahaje i Dalmacije. l

") Smičiklas „Pov. hrv." I, 153.