VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 141
141 nadbiskupa, kako ga spominje Toma: on je obnavljao i uređivao crkve, odgajao i redio biskupe i svećenike, uređivao (osnivao) župe i t. d. ; to sve ne bi on trebao činiti (ili bar ne u velikoj mjeri), da se je brinuo samo za dotadašnje kršćane (u bizantinskoj Dalmaciji), ali je trebao činiti t ako je išao sticati novih privrženika kršćanskoj vjeri (među Hrvatima); a da ih je on doista sticao i širio kršćansku vjeru među poganskim Hrvatima, dokazuju i same riječi Tomine, naime da je nadbiskup Ivan doista obilazio ne samo Dalmaciju, nego i Slavoniju (Hrvatsku) i da je neobrazovani puk (a to. se misli pogane Hrvate, a ne kršćane Latine) privlačio (predobivao) katoličkom vjerovanju. 118 ) Prema tome moramo uzeti, da Toma smatra Ivana Ravenjanina apo stolom, krstiteljem Hrvata, a budući da se to sve imalo zbiti ne dugo iza razorenja Salone (na početku VII. stolj.), slijedi jasno, da se po novno crkveno uređenje u Dalmaciji i pokrštenje Hrvata imalo dogoditi još tečajem VII. stoljeća. Međutim Bulić i Bervaldi drže, da Tomino pripovijedanje ne za služuje vjere. On da ne zna kazati, kad je Ivan Ravenjanin živio i koji ga je papa poslao u Dalmaciju ; ne zna ni za njegove nasljednike u drugoj polovici VII. stoljeća, u VIII. stoljeću i u prvoj polovici IX. stolj., a znade istom za Justina g. 840., za Marina u doba cara Karla III. Debeloga (881—887.) i hrv. kneza Branimira (879—892.) za Ivana g. 914. i za Martina g. 970. Kako dakle, pitaju pisci, za'gotovo 2 stoljeća Toma znade samo za prvoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina, a za druge ne zna sve do Justina? Na to možemo mi odgovoriti, da su tradicija ili stari zapisi, iz kojih je jamačno crpao Toma, zabilježili samo prvoga nadbiskupa kao osnivača hierarhije i ureditelja crkve na 118 ) I malo. niže (cap. XIII. str. 35.) veli Toma izrijekom, da jc Ivan propovijedao kršćansku vjeru među Hrvatima, pišući: „Postquam autem per predicaiionem predicti Johannis acaliorum presulum salonitanorum duces Gothorum et Croatorum ab Ariane hereseos fuerant contagione purgati". Kako vidimo, on tu spominje knezove i Gota i Hrvata, jer oba naroda miješa, držeći ih istovjetnim i Ariancima, kako veli sprijeda (cap. VII. str. 26.) : „Ariana etiam erant tabe respersi. Gothi a pluribus diecbantur. et nichi lominus Sclavi". — Budući da su Goti dugo vladali u Dalmaciji, lako je pojmljiva ova zamjena Slavena s Gotima, koja dolazi i kod Popa Dukljanina (Ljetopis" izd. dr. I. Crnčić, Kraljevica 1877. gl, II. str. 2—5. i u latinskom i u hrvatskom tekstu), jer i on veli poput Tome, da su Goti pod Totilom osvojili Dalmaciju. — Budući da Procopius (De bello gothico" 1. III. c. 40. ed. Bon. str. 455. Documenta o. c. br. 163, 3. str. 223.) navodi, da su Slaveni provalili (551.) preko Dunava u bizantinsko carstvo, kako se čini na poticaj istočnogotskoga kralja Totile, naslućuju Rački (Docum. str. 224. bilj. 7.) i Dümmler („Alteste Geschichte der Slaven in Dalmatien" u „Sitzungsberichte der k. Akad. d. Wissensch, in Wien" B. XX. str. 361.), da se možda uščuvala u Dalmaciji uspomena na ovaj savez, ali se kasnijom predajom iskvarila onako, kako nam to pri povijedaju Dukljanin i Toma. Slično sudi i Smičiklas „Hrv. poviest" I. 94. — I Farlali (o. c. III, 33. i 36.) uzimlje, da se je Ivan Ravenjanin lično trudio oko pokrštenja Hrvata, i u tu svrhu da je i naučio hrvatski jezik.