VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 142
142 dalmatinskim stranama, dok se uspomena na njegove prve nasljednike nije uščuvala, jer valjda nisu ništa važnoga učinili. Bulić i Bervaldi doista dopuštaju to, ali se čude tome, kako da nije Toma u svom djelu bar spomenuo, da je iščezla spomen na njegove nasljednike. No Toma to već natuca time, što veli, da on podaje popis samo onih nadbiskupa, kojih se spomen (za njega) uščuvao ; to dokazuje napis poglavlja, u kojemu govori o nadbiskupima, i koji glasi „Cathalogus archiepiscoporum, de quibus éxtat memoria". Toma dakle navodi samo ona imena spljetskih nadbiskupa, koja je doznao ili iz tradicije, ili iz starih zapisaka. Za starije doba nije ništa doznao osim imena osnivača spljetske hierarhije. Međutim Bulić i Bervaldi uzimlju, da bi Toma to drugačije (ne samo u poglavlju naslova, nego i u tekstu) istaknuo bio, kad bi u istinu iščezla bila svaka spomen o spljetskim nadbiskupima za doba od 160 godina, t. j. od smrti Ivana Ravenjanina (g. 680.) do Justina (840.). No Toma nam i u tekstu spominje nasljednike Ivanove, samo nam ne zna ili ne će kazati njihova imena. On naime navodi (cap. XIII. str. 35.), kako već rekosmo da su propovijedanjem Ivana i ostalih salonskih crkvenih glavara (,,ac aliorum presulum saloni tarum") knezovi Gota i Hrvata bili očišćeni od arijanske hereze (misli se na njihovo pokrštenje). Ako se dakle ovdje spominju zasluge nad biskupa Ivana i njegovih nasljednika na spljetskoj nadbiskupskoj sto lici oko pokrštenja (Gota i) Hrvata, onda su to jamačno nadbiskupi najstarijega doba, dakle * neposredni nasljednici Ivanovi, a ne kakovi kasniji, IX. ili X. vijeka, jer onda su već Hrvati bili pokršteni. Dalje navode još Bulić i Bervaldi, da Toma namah iza životopisa Ivana Ravenjanina (u gl. 12.) spominje (gl. 13. str. 35.) to, kako su hrv. knezovi stali štovati crkvu sv. Dujma, darivajući ju posjedima i prihodima; a budući da mi danas znamo samo za darovanja od IX. stolj. počevši, zaključuju pisci, da je i Ivan prema tome mogao živjeti nešto prije toga doba (dakle početkom IX. stolj.), a nikako već u VII. stoljeću. Međutim neposredni smještaj ovih činjenica u Tominu tekstu ne mora biti uvjetovan od vremenskoga razređenja tih činjenica, t. j. hrvatski knezovi mogli su crkvu sv. Dujma početi darivati istom u IX. stolj., ali je zato ona mogla opstajati već mnogo prije; a uz to je moguće i to, da je tih darivanja moglo biti i u VII. i VIII. stolj., ali nam se o tom nije uščuvala uspomena. Da su se Hrvati pokrstili istom u IX. stolj., dokazuju pisci (str. 121.) time, Što hrvatska prosvjetna povijest započinje istom IX. vijeka ; a za evropejske narode da započinje njihova redovita povijest, ako ne prije, a to sigurno njihovim pokrštenjem. Da su Hrvati, vele oni, bili pokršteni VII. vijeka, i da su njihovi banovi prigrlili tada vjeru Kristovu, bio bi hrvatski narod ušao ovoga vijeka u evropejsku povijest. Na ovo se može odgovoriti, da Hrvati nisu već tada u VII. vij. unišli u