VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 140
140 Toma Arciđakon pripovijeda u svojem djelu, da su žitelji grada Salone iza njezina razorenja pobjegli na susjedne otoke (Šoltu, Brač, Hvar i dr.), gdje su neko vrijeme proboravili; no budući da su trpili od neplodnosti zemlje i nestašice vode, želili su se natrag vratiti u svoj stari zavičaj Salonu. Ova je međutim kao ruševina bila nezgodna za obitavanje, pa zato ih jedan od uglednih salonskih bjeguna, imenom Severo Veliki, nagovori, da su se nastanili u Dioklecijanovoj palači kraj Salone, i time položili osnov gradu Spljetu. U to je doba i papa poslao nekoga svoga legata, imenom Ivana, rodom Ravenjanina, da obađe krajeve Dalmacije i Hrvatske, i da spasonosnim opomenama kršćane poduči („salutaribus monitis christicolas informaret"). Međutim u salonskoj crkvi od njezina uništenja nije bilo još crkvenoga glavara. Zato je taj Ivan stao nagovarati svećenstvo i puk, da bi nadbiskupsku čast obnovili u svom gradu (mjesto u razorenoj Saloni). Oni ga doista poslušaše i izabraše nadbiskupom samoga Ivana. Papa potvrdi izbor i podijeli novoj spljetskoj nadbiskupiji sva prava stare salonske nadbi skupije. Nadbiskup Ivan stade sad uređivati crkve i svećenike, brinuti se oko nauke i propovijedanja, i brižljivo obavljati duhovnu pastvu. Zato je obilazeći krajeve Dalmacije i Slavonije (t. j. Hrvatske) obnav ljao crkve, redio biskupe, uređivao župe i neobrazovani puk pomalo privlačio katoličkom vjerovanju (paulatim rudes populos ad informati onem catholicam attrahebat). Rečeni pako Severo pokloni mu svoj stan u Dioklecijanovoj palači za obitavanje, a on sam posveti dotadašnji hram Jupitrov u istoj palači za stolnu crkvu na čast blažene Djevice Marije. 117 ) Iz ovih se Tominih riječi vidi, da je taj Ivan Ravenjanin od pape poslan bio amo, da vrši službu misionara t. j. da širi kršćanstvo u krajevima, u kojima ga još do tada nije bilo. Jer one riječi, „da spa sonosnim opomenama kršćane poduči" mogu značiti utvrđivanje u kršćanskoj vjeri samo za Dalmaciju (primorske bizantinske gradove, u koliko su bili uščuvani, i otoke), ali budući da je on tu zadaću imao obaviti i u Hrvatskoj, gdje su tada još bili pogani, jasno je, da su te opomene i pođuke mogle značiti predobivanje pogana Hrvata za kršćansku vjeru. To potvrđuje i njegovo djelovanje kao spljetskoga w ) „Historia salonitana" ed. Rački, Zagrabiae 1894. cap Vili—XI. str. 28—34. — Duchesne (o. c. ü „Melanges d' archéologie" XXIV, (jan. 1904.) dvoji o tom, daje Ivan Ravenjanin doista historička osoba; njemu je ona legendarna ličnost, stvorena na osnovu osobitih odnošaja, koje je papa Ivan X. imao sa Spljetom i sa cijelom spljet skom metropolitanskom pokrajinom, a koji Ivan bijaše nadbiskup Ravene, prije nego li je postao rimskim papom. Međutim Bulić i Bervaldi (o. c. str. 118—119.) vele, da se obzirom na Tomu Arciđakona (koji jamačno, bilježi staru spljetsku tradiciju) i na jedno dušno svjedočanstvo kataloga spljetskih nadbiskupa (koji svi Ivana Ravenjanina ozna čuju prvim spljetskim nadbiskupom) mora uzeti, da je u istinu opstajao jedan nad biskup imenom Ivan Ravenjanin i da je on ošnovatelj crkvene hierarhije u Spljetu.
