VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 135

135 niae."

68

) Na ovu vijest nadovezuje Dümmler ova predmnjevu : „Ako se ova vijest, kako se čini, osniva ne ispravi, onda se iz spominjanja Karla Debeloga može suditi, da je njega Branimir bar po imenu još priznavao svojim vrhovnim gospodarom."

99

) Ako je ova predmnjeva opravdana, onda se Hrvatska još za Branimira ne bi bila oslobodila franačkoga vrhovništva, pa bi i to pobijalo tvrdnju, da se Dalmatin

ska >Hrvatska iza nekakve bune i borbe (između g. 876. i 879.) oslo

bodila franačkoga gospodstva.

100

) Međutim od Mutimira imademo onu spomenutu već ispravu od g. 892., kojom on spljetskoj crkvi potvrđuje darovnicu svoga oca Trpimira, pa u njoj ne spominje franačkoga vla

dara, dakle ga više nije priznavao svojim vrhovnim gospodarom. Kako je pako došlo do ovoga otcjepljenja od vrhovne vlasti franačke? To će nam rastumačiti tadašnje prilike u franačkoj državi. U rodu Kar

lovića vodile su se tada međusobne prijestolne borbe, koje su veoma oslabile franačku državu. Tim se je pako neprilikama njezinim jamačno okoristio hrvatski vladar (budi Branimir budi Mutimir). On nije više smatrao nužnim, da Hrvatsku opet podvrgne franačkom vrhovništvu, jer se nije trebao bojati njezine sile. Franačka opet bila je odviše zaba

vljena i oslabljena tim nutrašnjim borbama, a da bi mogla misliti na to, da možda silom opet privede Hrvatsku u svoje pođložništvo. I tako se Hrvatska bez borbe i trzavica dočepala svoje slobode i neza

visnosti od franačke države, a ne iza neke tobožnje sedamgodišnje borbe u doba Domagoja, Zdeslava i Branimira.

101

) ^

8

) „Historia salonitana" ed. Rački, cap. XIII, str. 36. on

) „Über die älteste Geschichte der Slaven in Daim." u „Sitzungsberichte" XX. 410. bilj. 1. lü0

) I sam Šišić (o. c. u „Hrv. Prosvjeti." IV, 8. bilj. 30) drži vjerojatnim, da se ovaj Tomin citat osniva na nekoj izgubljenoj Branimirovoj darovnici spljetskoj crkvi u doba Marina (t. j. između g. 879. i 886);, kojoj kao da se nalazi trag u ispravi Gejze II. od g. 1158. (Smičiklas „Cod. dipl." II, 86—87.); ova je isprava doista falsi ficirana, ali da je moguće, da je falsifikator XIII. ili najkasnije XIV. vijeka imao pred očima budi kakovu autentičnu ispravu Branimirovu, budi vjerodostojan zapis u spisima spljetske crkve. No makar tako veli Šišić, on ipak ne prihvaća po Diimmleru otuda izvedeni zaključak, naime da je prema tome Branimir morao priznavati franačko vrhov

ništvo; on to drži neispravnim nagađanjem, jer da vlasti franačkoj nema više traga poslije 878. No zar nije spominjanje tuđega vladara u ispravi najbolji dokaz, da se njega spominje zato, jer se priznaje njegovo vrhovništvo? Kakav bi inače imao smisa,o spomen tuđega vladara u javnim ispravama? Zato moramo reći, da one Diimmlerove riječi nisu nikakovo „neispravno nagađanje", nego sasvim opravdana tvrdnja, stim više, što nema ni govora o nekakovoj buni i oslobođenju Hrvata od franačkoga jarma u doba Branimirovo, a isto tako što ne stoji ni tvrdnja, da su Hrvati nekakovom pogodbom između bizant. cara i pape na carigradskom saboru postali posve neodvisni, kako smo to oboje sprijeda razložili. lo1

) I Dûmmler o. c. str. 391. veli, kako već spomenusmo, da se veza Hrvata s Francima „sich allmählieh und unvermerkt gelockert hatte", a u „Über die südöst Marken" str. 80.: „ihre (dalm. Hrvata) Trennung vom fränkischen Reiche geschah aller Wahrscheinlichkeit nach* ganz allmählich und ohne Gewaltsamkeit im Laufe der Zeit."