VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 136
136 Na osnovu svega ovoga razlaganja moramo dakle zaključiti, da se ona vijest Porfirogenetova o buni dalmatinskih Hrvata može ticati samo bune posavskih Hrvata za kneza Ljudevita, u koju su i dalma tinski Hrvati bili upleteni, jer inače kad bi se ova Porfirogenetova vijest ticala koje druge bune, i to baš dalmatinskih Hrvata, nema dvojbe, da bi ju izrijekom spomenuli i franački izvori, kao što su po tanko opisali i bunu Ljudevitovu, 10 *) a jednako je vjerojatno, da bi i Porfirogenet bio nešto doznao i zabilježio o Ljudevitovoj buni, kad bi ona bila različna od one tobožnje bune dalmatinskih Hrvata. 3. O pokrštenju Hrvata. S ovim ustankom Hrvata u savezu je i pitanje 0 pokrštenju nji hovu, jer Porfirogenet (o. c. cap. 30. str. 1.45.) veli, kako već rekosmo, da su dalmatinski Hrvati, oslobodivši se franačkoga gospodstva, zatra žili sv. krst od rimskoga page, a ovaj da im je doista poslao biskupe, koji su ih pokrstili za Porina njihova vladara. No Porfirogenet spominje (u istom djelu) još na dva druga mjesta pokrštenje Hrvata, prema kojima bi se ono imalo dogoditi u drugo doba, a ne u Porinovo. Na prvom od njih veli Porfirogenet (c. 31. str. 139—140.), „da je car Heraklije po poslaniku iz Rima (t. j. od pape) izmolio (za Hrvate) svećenika, od kojih je postavio nadbiskupa, biskupa, prezbitere i đakone, i njima dao pokrstiti Hrvate, kojima je tada bio vladarom Porga". Međutim ova vijest ne će biti, istinita, jer ju pobija ova činjenica. Papa Ivan IV. (640—642.), rodom Dalmatinac, poslao je u Dalmaciju opata Martina s mnogo novaca, da otkupi kršćane, koje su poganski narodi zarobili bili, i da također otkupi ostanke svetaca, koji su tim narodima dopali u ruke, što je doista i učinio. 103 ) Ti pako pogani u Dalmaciji bili su u to doba naravno Hrvati, dakle oni u doba Hera klijevo nisu mogli biti pokršteni. 104 ) Doista je vjerojatno, da je Hera klije, koji je podupirao Hrvate protiv Avara, pokušao, da Hrvate pri kloni kršćanskoj vjeri, osobito kad su se oni riješili vlasti avarske i 10i ) 0 tom dobro veii i Smirnov (Očrk istorii horvat. gosudarstva" str. 23.): „Po vjesni istraživači ne obraćaju ni najmanje pažnje na to, da o tom događaju šute Einhard i drugi suvremeni ljetopisci. Zašto bi Einhard, koji je tako opširno ispripovi jedao povijest ustanka Ljudeviiova, šutio, kad bi se bar nešto slično dogodilo kod dalmatinskih Hrvata. Einhard šuti zato, jer nije bilo o čemu (takovome) govoriti". — Jednako ističe i Dümmler („Über die südöstl. Marken" str. 79.) ovu napadnu okolnost, da ovaj tobožnji sedamgodišnji rat Hrvata s Francima „der gleichzeitige Einhard mit keiner Sylbe gedenkt (!)". 103 ) Vitae romanorum pontificum u ap. Muratori „Scriptores rer. ital." III, 137. i Amalricus „Vitae rom. pontificum" ap. Muratori o. c. III, 2,' str. 58—59" (Documenta br. 166. str, 277.) — Thomas Archid. „Historia salon", c. VIII. str. 29. 10i ) 7/ Lucius (o. c. 1. I.e. 11. str. 46.) i Farlati (o. c. III, 3435.) uzimlju, da Hrvati za Heraklija nisu mogli biti pokršteni. — Jednako veli Smirnov („Očrk istorii horvatskago gosudarstva" str. 16.): „Ne sumnjivo je jedno, da se oni (Hrvati) nisu krstili za Heraklija zato, jer su se oni još u to doba samo uređivali na novim zç-
