VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 134
134 Međutim ovo stanje nije se dugo održalo u Hrvatskoj, jer je moćna stranka, koja je pristajala uz zapad i uz papu, rovala protiv toga stanja, dok joj konačno nije uspjelo, izvesti prevrat. Zdeslav bude (879.) ubijen, a na hrvatsko prijestolje diže se Branimir, valjda vođa ove zapadnjačke stranke (po Šišiću možda sin Domagojev). On namah obavijesti papu Ivana VIII., da se on zajedno sa svojim narodom opet vraća u krilo rimske crkve, što je papu silno razveselilo, tako da je na Spasovo (21. svibnja) 879., služeći svečanu misu u crkvi sv. Petra, blagoslovio Branimira i cio hrvatski narod. 97 ) I tako se Dalmatinska Hrvatska odvratila od Bizanta i istočne vjere i vratila opet zapadnoj, rimskoj. Međutim nije nam poznato, da li se ona vratila pod vrhovništvo franačko, ili nije. Od Branimira nije nam ušćuvana nikakva isprava, pa po tom ne znamo, da li on u svojim ispravama spominje ime franačkoga vladara i lime ga priznaje svojim vrhovnim gospodarom, ili ne. No možda bi nam jedna vijest Tome Arciđakona mogla o tom dati obavijesti. Ona glasi: „Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimir i ducis Sclavodobre volje to odredio, samo da dalmat. gradovima pribavi mira od Hrvata. Bizantinsko carstvo bilo je još uvijek dosta jako, da brani svoj posjed od navala tuđega vladara. Šišić (ibid. str. 5.) doista uzimlje, da je za crkvenoga sabora u Carigradu (879—880.), na kojem je Focije u prisuću papinskih legata po smrti Ignjacijevoj opet uspostavljen ra patrijaršku stolicu, došlo između pape i cara do nekoga sporazuma u hrvatsko- dalmatinskom pitanju tako, da se je car odrekao vrhovne vlasti nad Dalmatinskom Hrvatskom, pa zato scijeni, da se je lako mogao odreći i većine dalmatinskoga danka na korist hrv. kneza. Međutim ova tvrdnja o izmirenju nije nipošto osnovana. U spi sima, koji se tiču ovoga sabora, nema ni spomena o uređenju kakvih prijepora između cara i pape obzirom na Dalmatinsku Hrvatsku, a nema ni vijesti, da bi papinski posla nici izvan sabora s carem štogod o tom pitanju raspravljali i zaključili bili. (0 ovom saboru govori potanko Dr. J. Hergenröther „Photius, Patriarh von Constantinopel" II. B. Regensburg 1867. str. 291—321. i 379—578.). No kad bi i uzeli, da je došlo do kakvoga izmirenja, mogli bi lakše pojmiti, da se car odriče onoga svoga nominelnoga vrhovništva nad Dalmat. Hrvatskom, koje za njega nije mnogo značilo, nego li to, da se on odriče dohodaka, a time donekle i gospodstva nad jednom pokrajinom, koja je neposredno bila podložna njegovu carstvu, a bila mu je potrebna za postignuće i odr žanje nekoga gospodstva na Jadranskom moru, za kojim je on težio. Jer ovi gradovi, makar su plaćanjem jednoga dijela danka imali priznavati vrhovništvo bizantinsko, ipak su plaćanjem onoga harača došli u veću odvisnost od hrvatske države, negoli od bi zantinske. Konačno mogli bi još i to primijetiti, da Branimir kao tobož posve nezavisan vladar, kad bi silom ili milom naveo Vasilija I. na to, da se s njim nagodi glede bi zantinske Dalmacije, jamačno ne bi se bio zadovoljio s time, da vlast nad tom zem ljom podijeli s carem, jer bi tako ona imala dva gospodara; on bi ju bez dvojbe gledao dobiti sasvim u svoje ruke. Kod Zdeslava je moguća i pojmljiva ovakova careva od redba, jer time Dalmacija nije dobila još jednoga, od prijašnjega sasvim tuđega gospo dara, kad je i ovaj priznavao bizantinsku vrhovrtu vlast. Zato je svakako vjerojatnije, da se je ova careva odredba zbila u doba Zdeslavovo, a ne Branimirovo. 97 ) Ovo doznajemo iz papinskih pisama (od 7. lipnja 879.) knezu Branimiru te svećenstvu i narodu hrvatskome {Documenta br. 5. i 6. str. 8—10).
