VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 115
115 Da se riješi pitanje, jesu li primorski dalm. gradovi poslije svoga (tobožnjega) posvemašnjcga razorenja po Avarima i Slavenima opet obnovljeni od Hrvata, moći će se po mnijenju Strohalovu (str. 61.) najbolje riješiti po tome, ako se ispita, da li je stanovništvo u njima bilo doista hrvatsko. Na žalost da iz prvoga doba ovih obnovljenih gradova nemamo iz njih spomenika, po kojima bi mogli doznati, tko je tada u tim gradovima stanovao i kakova su imena imali ti stano vnici. Zato da nam ne preostaje ino, nego iz kasnijih spomenika stva rati zaključke o stanovništvu u prvo doba. Strohal se na to doista prihvatio toga posla, pa je na osnovu potankoga ispitivanja tih kasni jih spomenika došao do zaključka, da je stanovništvo tih gradova već od (tobožnje) njihove obnove bilo hrvatsko. Međutim taj zaključak ne mora biti ispravan. Hrvati su veoma rano stali prodirati u dalm. romanske gradove i tako ih pomalo pohrva- ćivali; zato. nije nikakovo čudo, da spomenici kasnijega doba pokazuju hrvatsko obilježje gradova, ali otuda se još ne može zaključivati, da su oni i u najstarije doba imali isto takovo obilježje, dakle da su oni već tada bili nastanjeni Hrvatima. No Strohal (str. 107.) protivi se ovakovom shvaćanju, da su se Hrvati tek kasnije naselili u primorske gradove, da su ih naime sami Romani primili u svoju sredinu, i da su konačno u pojedinim grado vima primljeni Hrvati istisnuli starosjedioce Romane. Pučanstvo gra dova da je živjelo u neprijateljstvu i mržnji spram okolišne zemaljske gospode i njihovih podanika, pa zato da je teško vjerovati, da bi pu čanstvo sredovječnoga grada u gradsku vezu (za prave građane) pri malo seljaštvo iz okolice, ako ga na to ne bi prinudila koja viša drža vna vlast ili samo to okolišno pučanstvo. Međutim ova argumentacija ne će biti ispravna. Ona opreka između grada i sela mogla je biti u kasnije doba, ali u starije doba nije to moralo biti. Toma Arciđakon (cap. X. str. 33.) veli izrijekom, da je između Romana i Slavena (negdje skoro iza doseljenja ovih) nastao mir, tako da su oni stali međusobno općiti, trgovati i ženiti se, pa su kraj takvih prilika mogli lako hrvatski doseljenici prodirati u te primorske gradove. Isprva dakako da nisu bili namah pravi građani ; ali kad su duže vremena oni i njihovi . potomci boravili kao žitelji« u gradu i možda se u raznim prigodama i zaslužnim pokazali za boljak i napredak grada, onda su i zuvrijedili, da budu primljeni u broj pravih građana. A često su ti romanski gradovi došli i u vlast hr vatskih vladara (n. pr.Krešimira IV., Zvonimira i dr.) pa su ovi bez sumnje podupirali hrvatsku kolonizaciju ovih romanskih gradova. Tim pako načinom mogao je onda i hrvatski jezik sve više prodirati u te gradove i istiskati latinski jezik. Zato se po toj činjenici, da je hr vatski jezik u kasnije doba vladao u dalmat. primorskim gradovima,