VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 106

106 namah i dodaje, da se Trogir tim barbarima činio možda preneznatnim, pa su ga pustili u miru, nanesavši mu jedino nešto štete. No ovu drugu alternativu zabacuje Strohal držeći posve nevjerojatnim, da bi Hrvati bili tako neoprezni, pa bi blizu stare Salone ostavili na miru opasi.u neprijateljsku tvrđavu, u koju bi se mogli uteći salonski bjegunci, a ne bi morali bježati na otoke, u Zadar i u Dubrovnik, kako vele Porfirogenet i Toma Arciđakon; ta i nekoliko vijekova kasnije, kad je jednom prigodom razoren bio Trogir, utekli su tako Trogiran i u utvrđeni Spljet, a nisu pred očima neprijateljskim otišli graditi nov grad. Međutim ova argumentacija nije nipošto čvrsta. Kopneni dio grada Trogira mogao je možda, nastradati, ali su se žitelji grada mogli obraniti time, da su pobjegli na susjedm" otok Čiovo (Bua), spojen s kopnom nekom prevlakom, kako uzimlje Klaié

11

). Od ovuda su se trogirski građani mogli lako vratiti kući i obnoviti svoj grad, kad su u Dalmaciji nastala mirnija vremena. Što oni izvore vele,' da su se Salonjani pred barbarima utekli na otoke (a ne možda na uščuvani Trogir), sasvim je prirodno i vjerojatno, jer su se tu osjećali sigur

nijim od napadača, koji tada nisu imali nikakvih pomorskih sredstava (osobito lađa), da bjegunce tamo progone i napastuju, negoli u kopnenoj tvrđavi,' koju su oni (poput Salone) mogli napasti i uništili, i koja je možda u svojem kopnenom dijelu doista i stradala, kako rekosmo. Ako su pako nekoliko stoljeća kasnije Trogirani iz svoga razorenoga grada tražili utočišta u Spljetu, a ne možda na otocima, može tome biti razlog u promijenjenim prilikama ; Trogirani su valjda tada sma

trali probitačnijim i sigurnijim, da se sklonu u utvrđeni i veći grad Spljet, nego li su to mogli učiniti Solinjani u malom Trogiru, koji je uz to i sam bio ugrožen od Avara i Slavena

18

). Strohal (o. c. str. 48—49.) međutim drži, da su i svi rimski gradovi na otocima propali u isto vrijeme sa

v Salonom, a možda i prije toga, a onda bili napučeni s Hrvatima. Za ona tri otočna grada, Krk, Rab i Osor, za koja Porfirogenet veli (gl 29. str. 128.), da su se uščuvali u vlasti Romana sve do njegova doba, i da su bili još u njegovo doba napučeni romanskim žiteljstvom, drži Strohal posve ne

vjerojatnim, da bi ovi mali gradići preživjeli ono burno doba, u koje su propali drugi puno veći romanski gradovi. Na ovo se može odgo

. voriti, da su se otoci, kako već spomenusmo, mogli lakše od kopnenih gradova obraniti od neprijatelja, koji u ono doba još nije imao lađa za prevoz četa. Za južne dalmatinske otoke veli Strohal, da već sam ") „Povijest Hrvata" I, 30. l8

) Šišić „Geschichte der Kroaten "I. T. (bis 1102.), Zagreb 1917. str. 32. uzimlje, da su Zadar i Trogir (kao i gradovi na otocima) ostali pošteđeni ili bar od razorenja sačuvani.