VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 107

107 Konstantin Porfirogenet veli (gl. 30, str. 146. red 5. i 20.), da su Ne

retvani (Pagani) vrlo rano osvojili otoke Mljet. Korčulu, Hvar i Brač, i da su te otoke Romani posve napustili. Medjutim na prvom mjestu veli Porfirogenet samo to, da su ti otoci (u njegovo doba) pripadali Neretvanima, a na drugom mjestu kaže jedino to, da su iza sla

venske okupacije Dalmacije romanski gradovi obrađivali otoke i od njih se prehranjivali, ali budući da su ih Pagani uznemirivali, da su ostavili otoke htijući obrađivati kopno. Otuda dakle vidimo, da Porfi

rogenet ništa ne veli o vremenu, kad su Romani ostavili otoke (premda je to moglo biti dosta rano), i da ne govori o tom, da su Romani (u opće) posve napustili otoke, nego se ovo jamačno ponajviše ticalo onih Romana, koji su sa kopnenih gradova (naročito iz Salone) po

bjegli pred Avarima i Slavenima na otoke, i od ovud se opet vratili kući na kopno, kad su ih Neretvani stali tamo uznemirivati. Da bi pako prvobitni romanski žitelji tih otoka također ostavili i sasvim prepustili otoke Neretvanima, nije vjerojatno ; oni jamačno nisu napustili svoje domove, kad su Neretvani obvladali ovim otocima, pa su se vremenom pod utjecajem svojih novih gospodara Neretvana pohrvatili. Za dokaz, da su Hrvati namah za svoje provale u Dalmaciju osvojili i razorili primorske romanske gradove, pa obnovivši ih napu

čili svojim (hrvatskim) žiteljstvom, navodi Strohal (str. 11. i 50.) tu činjenicu, što od VII, pa do polovice IX. stoljeća nemamo iz tih gra

dova nikakovih spomenika, dok su se iz starijega doba (do g. 610.) uzdržali mnogobrojni spomenici (u Saloni i drugdje) ; to da je znak, da su u njima ži /jeli varvarski Slaveni (Hrvati), a ne kulturni Romani ; a kad su s.e u IX. stoljeću počeli ponovno javljati u tim gradovima spomenici, nisu to više spomenici romanskoga pučanstva, nego hrvat

skih vladara: kneza Trpimira, župana Godeslava i t. d. Međutim ovaj argumenat ne-mora dokazivati ono, što tvrdi pisac. Što mi danas ne

mamo spomenika u tim gradovima iz rečenih starijih stoljeća (VII

—IX.), može tome biti i drugih razloga; možda ih je bilo, ali nisu više do danas uščuvani, no još je vjerojatnije, da ih možda u to doba niti nije bilo. Padom rimske države pala je i rimska kultura u opće, pa je nastalo tamno i mračno sredovječno doba, koje je potrajalo nekoliko stoljeća, dok se nije opet pomalo stala buditi klasička naobrazba u Evropi; kad ne bi bilo toga mračnoga doba, a Hrvati bi već od VII. stolj. gospodovali u tim primorskim gradovima, onda bi jamačno mo

ralo biti hrvatskih spomenika i iz toga starijega doba, a ne istom od IX. st. Mi ih nemamo, ni hrvatskih ni romanskih, jer ih valjda nije bilo, ili ako ih je bilo, jer su propali. Dalnji dokaz za hrvatsko zaposjednuće dalmatinskih primorskih gradova bio bi Strohaln (str. 17.) taj, stoje opat Martin, koga je papa Ivan IV. (640—642.) poslao bio u Hrvatsku, da tamo otkupi sužnje i