VJESNIK 19. (ZAGREB, 1917.)

Strana - Sveska 1. i 2. - 41

41 Što je znao s njome talijanski govoriti. Vidio je samo ruku i poljubio je. Dalje istraživati ne bijaše mu dopušteno. (Tako vele madžarski istraživaoci.) Uvjerenje, da je ovo tijelo Ivana Kapistrana, odnio je sa sobom u grob. Stvar je i opet legla . . . Ništa se nije dalje radilo! Franjevci u Ugarskoj držali su, da su sada nastupila ona „druga vremena"

, koja je naslućivao o. Subotin, pa su poduzeli sve, da dodju do toga tijela. Sam primas ugarski i nadvojvoda Josip započeli su, odobrenjem Njeg. Veličanstva akciju. Odredili su, da će sagraditi novu crkvu za ovo tijelo, pa je predati franjevcima provincije sv. Ivana Kapistrana. Zato je u poslanstvo, koje je imalo poći u Bistricu, izabran i kapistranski sadašnji provincijal o. Antun Ungvâry i dr. Ivan Karâcsonyi, nasi, biskup. Oni su dali se na put 5. februara 1917. U periodičnom listu ove provincije iznosi, sam provincijal valjda, izvješće ob ôvom putu pod naslovom: „Nos autem sperabamus". Što su našli? „Pod lijepim staklom kraj ikonostasa nadjoše srebrni, pozlaćeni lijes". Taj je „noviji" „od prilike 300 godina" „grčkoga porijctla" (?) (o. Subotin baš protivno tvrdi !) „ U lijesu je tijelo povij eno u više svilenih plahta". „Vidi se desna ruka, dosta sačuvana, s mnogo zlatnih narukvica i prstenja". „Drugi dio tijela je povij en, glava još i zapečaćena"

. „Svjedočanstvo Barbulovo iz lijesa manjka, a kako nazočni ka

ludjer reče, već je davno izgubljeno*

. (Ako nije sakriveno?) „Glava je čista lubanja, bez ikakvog traga kože ili vlasi". „Čitavo je tijelo kostur, lijeva ruka i nekoji dijelovi nogu fale, samo je desna ruka čitava*. „Ako se uzme u obzir, da se ovdje radi o čovjeku, koji je pre minuo prije 460 godina, posve je pojmivo, da na glavi nema redo

vničkoga vijenca, dapače je dosta veliko čudo, da je i kostur ostao čitav, što dokazuje upliv očite božanske moći"

. Ovaj rezultat nije njih zadovoljio, već oni izjaviše, da u Bistrici nije sv. Ivan Kapistran. Nama se ovaj zaključak nije svidio. Ako su oni točno proučili Subotinov kodeks, — što držimo, da jesu — onda su si postavili krive premise, pa tako došli do krivoga zaključka. Potrebno je, dakle, da mi iznesemo one momente, koji su odlučujući bili za dobar identitet, kada je pred lijesom i tijelom stajao prvi za nas „testis oculatus" : o. Subotin, te koji isti i navodi u spomenutom kodeksu, a da otklonimo sve ono, što je bilo sporedno, dubiozno ili čega uopće nije bilo, a ovi ga ljudi tražili. 1. Subotin je samo čuo, da svetac imade na glavi redovnički vi

jenac i đa je obrijan, ali toga vidio nije. On je vidio samo „mitru", koju na drugom mjestu zove „bijelom svilenom materijom", a ta je