VJESNIK 19. (ZAGREB, 1917.)
Strana - Sveska 1. i 2. - 40
40 Odnesoše ga natrag u Bistricu. Kako spomenusmo, za sve su ovo znali i franjevci, ali ništa ne poduzeše, da se ovo tijelo spasi. Valjda su se držali zaključne riječi provincijala Subotina, koja glasi : „Neka se međjutim u provin ciji o svemu tomu šuti, dok ne bude Bog dao druga vremena. Dosta nam je znati, gdje je tijelo sv. Ivana Kapistrana 11 , Koliko je nama poznato, nije se u tom pogledu ništa poduzimalo sve do konca XIX. stoljeća. Kroničari, kao Pavić, Cevapović itd. bilje žili su verzije predjašnjih pisaca i famu naroda, a svi su navodi vodili u fruškogorske manastire. Kapistranu u Bistrici bio se posve zameo trag. Za stvar se počeo u svoje vrijeme zanimati blage uspomene biskup Strossmayer. Njegovo pregnuće ističe šarengradska kronika navodeći, kako je biskup 1875. prigodom posjete u njegovom dvoru potakao gvardijane iz Srijema, napose iločkoga, „da sve sile upotrebe i ne beskom se pomoći što prije domognu smrtnih ostanaka". Ovo mora da je potaklo još mladoga tada o. Euzebiju Fermen džina, lektora filozofije u Iloku, da je slijedeće godine (1876.) objelo danio u „Glasniku djak. biskupije" raspravu : „Gdje je tijelo sv. Kapi strana?", u kojoj je zastupao navedeno a zaboravljeno mnijenje o bo ravku tijela u Bistrici. Ali ni ovo nije potaklo odlučujuće faktore, da šta učine. Pače je i Strossmayer bio sasvim protivnoga mnijenja. Tako čitamo u njegovom jednom listu, upravljenom na provincijala Kapistranskoga god. 1879.: „Meni se čini, da bi ... • moglo biti, da je tijelo negdje il u samoj crkvi, U u samostanu, il u staroj kripti sakriveno. Imao bi dakle gvardijan . .. dobiti nalog, da svud tuj . .. potraži". Kako sam čuo, ovomu se nalogu rado podvrgao pok. o. Adjut Spaček, tadašnji gvardijan u Iloku, ali nigdje nije ništa našao. Možda baš ovo protivno mnijenje osobitoga auktoriteta — pok. Strossmayera — dade povoda kasnijem hrvatskom akademiku, o. Euzebiji Fermendžinu, da je dalje istraživao i nove tražio dokaze za svoju tvrdnju. Njegovo se nastojanje saznalo i na odlučnom mjestu, pa mu je sam papa Lav XIII. posebnom odlukom povjerio tu zadaću. Rezultat nje govih istraživanja mora se nalaziti u njegovoj književnoj ostavštini. Ja sam bio sretan, da sam s ovim učenim mužem, a najskrom nijim redovnikom, razgovarao neko 14 dana prije njegove smrti (1897.). S blaženim nekim posmjehom je u cerničkoj refektoriji, pred svom braćom, kojoj je bio gvardijan spomenuti o. Adjut, pripovijedao sve, što je saznao o Kapistranu. Osim već spomenutoga saznao sam, da je dosta toga našao i u arkivima po Italiji, pa baš i o lijesu u Bi strici, napose da je kratak, pa da su Ivanu morali slomiti noge, da ga mogu spremiti u lijes. Pripovijedao nam je, da je lično bio u Bistrici, pa da je samo pomoću kuharice, Talijanke, došao do tijela, i to zato,
