VJESNIK 18. (ZAGREB, 1916.)
Strana - SVESKA 1 - 74
74 dulje vremena složiti, da nije u samome organizmu hrvatske države nastao dolaskom Arpadovića važan preokret. Država je postigla ono, za čim je težila, nad plemenskim uredbama našla je sebi doličnu kompetenciju. Plemenska župa pretvorila se u državnu administrativnu jedinicu, težište njezino postao je grad. Župana dvorskoga i plemenskoga nije više biralo pleme, već ih je kao činovnike namještala državna vlast. Njima su kao državnim službenicima bili podvrgnuti grad, gradske zemlje i samo pleme. Kraj toga stanja moglo je još biti zadovoljno i samo pleme. Makar je prestala samostalna njegova uprava, ostala je plemenska uprava i nadalje utoliko, što se uprava i dalje vezala na samo pleme, a isključivala strance, što je pleme i dalje biralo župana zemskoga i župana satnika, što su poštedjeni ostali plemenski sastanci, te što su se i župani, koji nijesu više ovisili o plemenu, postavljali iz sredine plemena. Uz državnu vlast nad plemenom nosio je cijeli novi sistem značaj zakonitosti, te plemeniti ljudi nijesu u svojim pravicama mogli biti izvrženi direktnome nasilju države. Obično se uzima, da su oblik župnoga sistema, što ga nalazimo u prvoj polovini trinaestoga stoljeća kod plemenitih Križevčana i kod drugih plemenskih zajednica, zaveli Arpadovići. Mišljenje ne može biti ispravno. Arpadovići su župe jedino poklanjali onako, kako su ih našli, kad su došli na hrvatsko prijestolje. Nema traga, da su oni slobodne uredbe plemena dokidali, nema ni znaka otporu, koji bi se naravno bio morao podići, kad bi bili dirali u prava plemena, već sve govori za to, da se od prvoga časa kreću na zakonitom tlu. Arpadovići nijesu ništa drugo činili, nego su vlast, koju su baštinili od hrvatskih narodnih vladara nad župama, izrabljivali prema posebnim svojim društvenim i političkim idejama, oni su svoju vlast nad župama povjeravali pojedincima bilo svjetovnjacima bilo crkvenim korporacijama kao svojim stalnim i nasljednim županima. Time nijesu vrijedjali prava plemena, koja su zatekli još u snazi, barem ne toliko, da bi se bili morali bojati efektivnijih protesta sa strane plemena. Plemena su se pak tim manje htjela opirati, što su kraj kraljeve darežljivosti i ona, makar na oko, dobro prolazila. U postupku Arpadovića nema razlike izmedju Vladislava Svetoga, Bele II. (III.), Andrije I. (II.) ili čak Vladislava Kumanca. Kako je Vladislav Sveti poklonio župe Dubravu, Čazmu i Ivanić zagrebačkom biskupu, tako je poslije njega kralj Bela II. poklonio župu Modruše krčkom knezu Bartolu, kralj Andrija župu Gore redu cistercitskom i župu Cetinu knezu Domaldu, a kralj Vladislav Kumanac župu Garešnicu opet biskupu zagrebačkom. 160 Sto pak mora iznenaditi različite Arpadovske „osvane Cod. II. No 42. p. 42. 1134. No 247. p. 262. 1193. Cod. III. No 82. p. 101. 1210. .No 84. p. 103. 1211. Cod. VI. No 195. p. 226.-1277.
