VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)
Strana - Sveska 3. i 4. - 227
227 Propoziciju je čitao dvorski kancelar Strattmann nazočnima kano savjetnicima ugarskoga kralja (quâ Régis Hungariae consiliarii). Leo pold se u njoj poziva na staro pravo nasljedno, po kojem želi, da mu se prvorodjenac i po tome nasljednji kraljević ugarski i češki okruni (primogenitum suum adeoque haereditarium Hungariae simul et Bohe miae principem Regium) ; on bi mogao, veli, punim pravom dati nove zakone kraljevstvu, što ga je natrag osvojio „tot suis laboribus, peri culis, sumptibus, suorumque sanguine, ex manibus ; qua perduellium, qua Turcarum", no ipak hoće, da se sve sloboštine, povlastice i prava svih staleža potvrde zakletvom novoga kralja (neoRex) i to onako, kako se zakleo Ferdinand I. Nego očito je, da se ne može zaklinjati na ius resistendi Andrije II., jer se to protivi Božjim i ljudskim zako nima, a na sigurnu je propast i kralja i kraljevstva. Još se spominje Njegovo Veličanstvo, što je obećao na zadnjem požunskom zboru (commissio) o tumačenju dvoznačnih mjesta (ambiguitates) kraljevske diplome; ali kako radi rata nije bilo moguće, on će poslije krunidbe Josipove sa savjetnicima raspravljati o kraljevskoj diplomi, ne bi li se uklonili nesporazumci i nesuglasice te ustalilo izmedju glavara i poda nika suglasje ; to će se sve učiniti zato, da „justis legibus et armis sub benedictione Dei hoc inclytum Apostolicum regnum, praecipuum Christianitatis antemurale, in se unitum, exteris formidabile, in pristi num florem avitamque Hungaricae gentis gloriam et decus postliminio resurgat". 0 tim stvarima želi car da mu svak što prije pismeno sa opći svoje želje i savjete. Palatin je Eszterhâzy bio sasvim odan Habsburgovcima pa je u sporazumu s dvorom (Turba, Grundlagen I, 197) nastojao skloniti svoje zemljake, da pristanu na osnove Leopoldove. Što sam što preko drugih iznosio je pred njih ove misli: slobodan je izbor kralja uzrok nepovjerenju izmedju dvora i naroda; tä kralj ne može dopustiti, da zemlje osvojene njegovim novcem i žrtvama zapadnu drugoga koga, a ne njegove potomke. Njega pak i njegove potomke ne može nitko pri siliti, da odstupi osvojene krajeve Ugarske ; prije bi valjalo vratiti vla daru tolike milijune, što ih je potrošio za oslobodjenje tih krajeva. Koji bi pak izabrani kralj smogao tolike svote? Mimo to ima li itko, tko može bolju i sigurniju pomoć pružiti Ugarskoj proti Turcima nego baš austrijska kuća? Onda, ako se izuzme Matija Korvin, u Ugarskoj su vazda vladali samo potomci sv. Stjepana, premda su staleži birali kralja, a i austrijsku je lozu zapala ugarska kruna, što je otac Ferdi nandove žene Ane Vladislav potomak Gejze, sina sv. Stjepana. Na pokon apeluje na zahvalnost prema caru: „siquidem armis suis victo riosis a Turcarum nos faucibus eripuerit, ulterius bellum prosequi
