VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)
Strana - Sveska 3. i 4. - 224
224 toj je borbi dakako morao podleći staleški partikularizam modernoj državnoj ideji, koja je u jednu ruku stvorila jaku središnju vlast, a u drugu nivelirala slojeve naroda. Ovaj je razvitak manje više zajednički svim evropskim državama, pa ga nalazimo i u habsburškim državama. Što se Ugarske tiče, i suviše su poznate borbe hrvatskougarskih kraljeva s partikularističkim težnjama staleškim. Te su borbe dostale sudbonosne, jer su bez sumnje jedan zamašit uzrok propadanju Ugarske, a pridonijele su takodjer mohačkoj katastrofi. Kasno su se staleži do sjetili jadu i stvorili onaj bizarni prvi članak rakoškoga sabora na Jurjevo 1526., kojim moljahu kralja, da se služi svojim auktoritetom ! Prije no što uzmemo prikazivati reviziju ugarskoga ustava 1687./8., potrebno je ukratko se osvrnuti na nekoje spone, kojima je vladar bio vezan u Ugarskoj, a koje je Leopold I. nastojao raskinuti. To je prije svega ius resistendi et contradicendi, pa onda nekoje od onih 17 pogodbi (septemdecim condiciones), kako su se razvile iza izbornih kapitulacija Matije II. (1608.), a nalaze se kao zakon inartiku lovane za Ferdinanda II. (1622,), Ferdinanda III. (1638.), Leopolda I. (1659.) 8 . U prvoj se pogodbi (Condicio prima) obvezuje unaprijed krunjeni kralj, .da će „čvrsto i sveto obdržavati ter brinuti se, da i drugi ne okrnjeno obdržavaju universas et singulas Regni libellâtes, immuni tates, Privilégia, Statuta, Jura, et Consuetudines , . ." Medju tim pra vima, sloboštinama i t. d. bila je zlatna bula Andrije II. od g. 1222., koje zadnji stavak sadržaje ius resistendi et contradicendi i glasi: „Ako li bi mi ili koji naš nasljednik igda proti ovoj našoj odredbi htjeli da radimo, neka je navijeke na temelju ove povelje bez ljage nevjernosti dopušteno biskupima i drugim velikašima i plemićima kraljevstva svim kolikim i pojedincima, sadanjim i budućim i potomcima oprijeti se nama i našim nasljednicima". 4 .. Treća pogodba (Tertia condicio, 1622.) odredjuje medju ostalim: „Quod quando de rebus, et negotiis Regni Hungariae, aut Partium ei subjectarum agetur; ea per Hungaros tractare, et consultare digna bitur..." To je jur bilo ugovoreno g. 1606. u bečkom miru (Decr. gen., Pacificatio Viennensis, I., 623. ad Tertium § 2.). Godine 1647. već traži zak. čl. 74. požunskoga sabora posebno diplomatičko zastu panje ugarskoga naroda („ex natione etiam Hungarica"): „ut penes oratores Suae Majestatis, ex natione etiam Hungarica, bene mérita, 3 Decretum generale t. I, 682 ss., 744 ss., t. II. 2 ss. * Decretum generale I, 153.