VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)
Strana - Sveska 3. i 4. - 225
225 possessionata Persona (cui res Hungaricae magis constarent) aequali autkor i tate, et potestate expediatur et ibidem interteneatur". 5 Ovaj se članak nije obdržavao, zato ga obnoviše sabori g. 1649. (čl. 7.) i 1655. (čl. 50.): odsad neka carski i ugarski poslanici (legati) i „rezident" sve poslove, koji se tiču Ugarske i „pridruženih joj dijelova", obavljaju „communi voto et consilio" (1649.), „communi voto" (1655.). Cini se, da su i staleži spoznali teškoću takova diplomatskog zastupanja pa dodaju g. 1681. u članak 4. (§ 3.): „bonaque ad invicem correspon dentia"(!). Dvanaesta pogodba od g. 1622. jest ostatak iz doba, kad se sta leška moć u habsburškim zemljama uspela na vrhunac. Bilo je to u vrijeme, kad je vladao duhom bolesni Rudolf II. Brat mu nadvojvoda Matija bi 25. travnja 1607. u Beču tajno priznat od ostalih nadvojvoda glavom obitelji, da se habsburške zemlje sačuvaju od rasula. S Rudol fovom privolom sazove Matija u siječnju ugarske i austrijske staleže u Požun, gdje bi sklopljen savez obojih staleža za očuvanje bečkoga mira (1606.), kojeg Rudolf nije htio priznati. Tomu savezu pristupiše i moravski staleži 19. travnja iste godine 1608. Staleži su ovom konfe deracijom htjeli očuvati i svoja prava i povlastice proti presizanju vla dara. Na to se odnosi condicio duodecima: „Quod confoederationes cum Regno Bohemiae, et aliis vicinis provinciis, ac Transylvania, juxta Articulos Pacificationis Viennensis, et Constitutionum Anni 1609. Arti culum 42. in suo vigore permaneant, suaque Serenitas eos observabit, et per suos observari faciet". Trinaesta pogodba brani kralju ratovanje u Ugarskoj bez privole staleža i garnizoniranje carske vojske. Ceste su tužbe na nepodopštine, što ih počinjaše carsko vojništvo u Ugarskoj, pa je i vladar morao češće puta dati oštre naloge, da se carska vojska drži na uzdi. Nego čini se, da je staležima smetala nazočnost carske vojske kud i kamo više radi toga, što je vladaru vojska bilo sigurno sredstvo, da nezado voljnike sačuva u posluhu ; ta bune su gospode od vajkada bile u Ugarskoj na dnevnome redu kao i u ostalim staleškim državama sredo vječnim. Mimo ove i druge stvari bio je i ius tributi in comitiis petendi predmet mnogom vijećanju Leopolda i njegovih državnika, no u prvom redu pitanje o kraljevskom nasljednom pravu u Ugarskoj. Leopoldov sin Josip I. bio je prvi ugarski vladar habsburške dinastije, koji je krunjen po nasljednom pravu prvorodjenstva. Ugarski su doduše staleži na trnavskom saboru g. 1547. zajamčili Habsbur 5 Decretum generale I, 775. 15
