VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 22

22 u2j Propast dukljanske nadbiskupije i bijeg njezina nadbiskupa u

; Dubrovnik. — Dubrovnik sijelo biskupije. — Pribjegli du

kljanski nadbiskup postaje dubrovački biskup. — Od tada se dubrovački biskupi (Nicefor L, Vital I., Tribun i Vital II.) zovu nadbiskupima, ali im pape još ne priznavaju toga naslova. Za ovih ratova i nutrnjih meteža nestalo je dukljanske nadbiskupije, ali se ne može točno označiti, kada se to baš zbilo. Farlati drži, da se to dogodilo za Simeona, kad je njegova vojska (po njegovu oko g. 926. ili 927.) osvojila Srbiju i tom prigodom razorila Duklju, na što da je zadnji dukljanski nadbiskup Ivan pobjegao u Dubrovnik, gdje je kasnije po smrti tamošnjega biskupa izabran dubrovačkim biskupom.

1

) Drugi opet pisci uzimlju, daje zadnji dukljanski nadbiskup Ivan morao bježati iz grada Duklje za Samue

love provale u kneževinu Duklju, i to negdje god. 976.,

2

) 980.

3

) ili 990.

4

) No prve dvije godine ne mogu biti točne 0 „Illyricum sacrum" T. VI. str. 24. i VII. str. 6. Da je Duklja tada bila razorena, sudi on po spomenutoj tvrdnji Konstantinovoj (o. c. cap. 35. str. 162.), da je ona bila „zapušten grad" (lpY]jj.6xaapov). No on spominje među gradovima Duklje i AovtoSôxXa (t. j. Aovxo i AôxXa), kako već spomenusmo, pa time pobija svoju gornju tvrdnju. Prema tome nije sigurno, da li je Duklja od Simeona bila razorena, kao što nije vjerojatno, da je za seobe Hrvata bila sasvim uništena, kako to već spomenusmo. No kad bi i bila razorena, ona je poslije morala biti obnovljena, jer se ona i kasnije spominje kao zna

menit grad (Joh. Cinnamus „Epitome rerum" ed. Bonn. 1836. lib. V. c. 17. str. 249., koji veli : „AioxXeioc TE K6\IÇ neptipavvjc", i Pop Dukljanin o. c. gl. IX. str. 20., koji spominje „civitas Dioclitana", a to su pisci XII. stolj.). Međutim ako Duklja baš i nije bila razorena, ipak je ova provala bugarske vojske u dukljansku kneževinu mogla prisiliti dukljanskoga nadbiskupa, da sebi na si

gurnijem mjestu potraži utočišta. 2

) Jun. Restius 1. c. 3

) Annales Ragusini Anonymi i Nicolai de Ragnina, izdao izdao ih N. Nodilo u „Monum. Slav. mer." Vol. XIV. Scr. V. I. Zagrabiae 1883. str. 23. i 202. No ovo je kasnija interpolacija, kako dobro opaža Nodilo, jer je ova godina kod Anonima stavljena na krivom mjestu pred g. 975. Osim toga oba izvora spominju duurovačkoga nadbiskupa i kod nekih događaja, koji su se imali zbiti g. 843., dotično g. 948. *) Giacomo di Petro Luccari „Copioso ristetto degli annali di Rausa" In Venetia 1605. str. 9.