VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 161

161 Iz Dubrovnika nije se više Grgur vratio u svoju dije

cezu, nego je otišao u svoj zavičaj (Zadar), gdje je još ne

koliko godina proživio. On se spominje kao svjedok u nekoj ispravi od 9. srpnja 1194., izdanoj u Tinju (blizu Zadra) od kraljevskoga povjerenstva (spljetskoga nadbiskupa Petra, nin

skoga biskupa Matije, zadarskoga kneza Damjana, spljetskog kneza Grubeše i dr.), kojom se određuju mede između zem

ljišta vranskih Templara i (biogradskoga) samostana sv. Kuzme i Damjana. Tu se on i nadalje zove „Antibarensis archiepis

copus", premda ga papa takvim nije priznao i premda više nije ni vršio funkcija biskupskih.

1

) Možda se još uvijek na

dao, da će jednom ipak postići svoj cilj i vratiti se u svoju dijecezu. Ali ta nada, ako je bila, nije se ispunila. Njega stiže bolest i on se odreče časti i svijeta i ode u samostan sv. Krševana (u Zadru), da smireno dočeka smrt. Tu je na

činio (negdje g. 1196.) oporuku, kojom svoje stvari (dvije mitre, pastirski štap, biskupske haljine i svoje knjige) ostavlja ovomu samostanu za slučaj svoje smrti, koja je po svoj pri

lici naskoro i nastupila, jer se poslije o njemu više ništa ne spominje. U ovoj oporuci zove se on „olim Antibarensis archiepiscopus", što je znak, da se na toj časti zahvalio/) Grgura je na biskupskoj stolici barskoj naslijedio Ivan (I.), koji je također poput svoga predšasnika nastojao, da sebi pribavi papinu potvrdu za nadbiskupsku čast i metro

politsku vlast nad gornjom Dalmacijom, koju je sebi prisva

jao. On je u tome bio sretniji od Grgura, jer je doista po

stigao svoj cilj, i to stoga, jer su sad političke prilike bile za to povoljnije. U ovo doba nestaje osnivača moćne srpske države Stje

pana Nemanje s povjesnoga pozorišta. Zadnje godine njegova vladanja nijesu bile osobito sretne. S jedne strane došao je u *) Smičiklas o. c II. br. 253. str. 268.—270. — Kukuljević o. c. II. br. 231. str. 172—173. 2

) Smičiklas o. c II. br. 265. str. 282. — Kukuljević o. c. II. br. 237, str. 178. — Ova isprava nema datuma. Smičiklas uzimlje, da je izdana oko g. 1196., a Kukuljević oko g. 1195. Svakako spada u doba poslije g. 1194., koje se Grgur spominje kao svjedok (u gornjoj ispravi).