VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)
Strana - 160
160 u Bosnu i tu posvetio dvije crkve, našto se bogato nadaren od bana vratio kući. 1 ) Barskomu biskupu Grguru nije hasnio ni zagovor spljet skoga nadbiskupa, primasa Dalmacije, jer su, kako spome nusmo, pape (Urban III. g. 1187. i Kliment III. g. 1189.) potvrdili dubrovačkim nadbiskupima Tribunu i Bernardu nji hovu nadbiskupsku čast i njihova crkvena prava. S druge opet strane pritiskao je Grgura Nemanja sve više, tako da mu po smrti (dukljanskoga) kneza Mihajla nije više bilo op stanka u zemlji ni njemu ni udovi Mihajlovoj, imenom Desi slavi. Oni pobjegoše u pratnji nekih velikaša (župana Črnehe i Crepuna, kaznaca Grdomila, Berivoja Kostine i dr.) u Du brovnik, gdje je knjeginja Desislava darovala (20. kolovoza 1189.) dubrovačkoj općini svoje dvije lađe, jedan galion i jednu malu lađu (sagitiju), na kojima je valjda doplovila u Dubrovnik. 2 ) l ) Orbini o. c. str. 359. i Ragnina o. c. str. 219. Prvi kroničar veli, da se ovo zbilo g. 1194., a drugi opet, da se to dogodilo pete godine Bernar- dova biskupovanja, koje je po njegovu računu imalo početi g. 1185., dakle g. 1190. Farlati (o. c. VI. str. 83.) opet uzimlje, da je Bernard išao u Bosnu g. 1198. No kako je Radigostova posveta bila g. 1195., bit će najvjerojatnije, da je on bio u Bosni ili iste g 1195., ili najkasnije naredne g. 1196, jer je jamačno Radogost, došavši u Dubrovnik na posvetu, donio nadbiskupu i banov poziv, da dođe posjetiti svoju sufragansku biskupiju, koja ga je eto priznala svojim duhovnim poglavarom. Poslije g. 1196. pako nije mogao Bernard po sjetiti Bosne s toga jednostavnoga razloga, što ga tada više nije bilo na životu. God. 1197. (29. lipnja) spominje se u jednoj službenoj ispravi dubrovačke op ćine nadbiskup Gauzon (Smičiklas o. c. II. br. 268. str. 285.—286.), a nave deni dubrovački kroničari vele izrijekom, da je u Bosnu otišao onaj isti nad biskup Bernard, koji je Radogosta posvetio. — Isti kroničari vele, da je Bernard istom prilikom na poziv raškoga župana Jurke posjetio Zahumlje i tamo po svetio crkvu sv. Kuzme i Damjana. No raškoga župana toga imena povijest ne poznaje, a i ne kaže se, u kojem se zahumskom mjestu ta crkva nalazila, pa zato je ta vijest sumnjiva. Ali ako u njoj imade kakve istinite povjesne jezgre, onda bi nam ona svjedočila, da su se raški župan i humski knez opet približili dubrovačkomu nadbiskupu. a ) Ispravu o ovom daru izdao je, kako već spomenusmo, A. Vučetić u „Srđu", g. V. 1906. str. 54.—55. Tu se veli: „Ego comitissa Desislauj (sic), magni comitis Mich(aelis) uxor", a Grgur se zove „Antiuarensis antistes". Ispravu je poznavao i Ivan Gundulić, upotrebivši ju u svojoj rukopisnoj kro nici. Srv. Jireček o. c. u „Archiv" XXVI. str. 167.—8. Po Gunduliću bio je Mihajlo tada već mrtav, jer zove Desislavu suprugom pokojnoga kneza Mi hajla („moglie già del signor conte Michailo").
