VJESNIK 13. (ZAGREB, 1911.)
Strana - 78
78 jer takvih primjera ima mnogo. 1 Zašto onda ne bi bila moguća pogrješka i u našem pripisu, o kojem ovdje govorimo. 2 2.) U pripisci se ne spominju stara hrvatska plemena, nego ona iz XIV. stoljeća, tvrdi kritičar. Ali on pobija sâm ovu svoju tvrdnju, kad malo niže spominje, da dr. Šišić 3 (po Klaiću) 4 nabraja, koliko put poslije g. 1166. dolaze ona u pripisci spomenuta plemena. Dakle se ona počinju spominjati već u XII. stoljeću i po tome ne mnogo kasnije iza ugovora Hrvata s Kolomanom. Je li sad vjerojatno, da je 12 ovakovih najvažnijih hrvatskih plemena najednom izniklo istom tijekom XII. stoljeća, a da ona ne bi vukla svoju lozu od prije. Od kuda tolika važnost, moć i ugled tim plemenima (osobito nekojima) u kasnije doba, kad ona ne bi spadala u najdavnije plemstvo hrvatsko ? To može tvrditi samo onaj, koji nema pojma o plemenskom hrvatskom (kao i u opće slavenskom) uređenju. Svaki bo slavenski narod bio je sastavljen od plemena; pleme je pako skup rodova, koje je stanujući na svojim baštinskim zemljama imalo zajedničku glavu, zajedničko ime i zajednički imetak. Odatle se razvilo praplemstvo slavensko, odnosno u našem slučaju hrvatsko. Konstantin Porfirogenet spominje sedam, a Toma arciđakon sedam ili osam hrvatskih plemena u staro doba, koja su se napram pokorenim starosjediocima u ovim krajevima smatrala odabranim, plemenitim razredom pučanstva, ona su bila gospodari osvojene zemlje, a svi prijašnji žitelji njihovi podanici (kmetovi). Ova hrvatska plemena pomnožala su se od VII. vijeka dalje, tako da ih u XI. vijeku nalazimo nastanjena jedno uz drugo na zemljištu južno od Kapele do donje Neretve. Ova se plemena često spominju u XIV. i XV. vijeku, a pojedina već u XII. vijeku, kako već rekosmo, a što se ne spominju prije, krivo je to, što nam je iz najstarijega doba hrv. povijesti ostalo 1 U popa Dukljanina („Ljetopis" izd. Crnčićevo u Kraljevici 1874.) nalazimo pogrješku, sličnu ovoj u trogirskoj pripiski. On je bio mlađi savremenik dukljanskoga kralja (Konstantina) Bodina (oko g. 1081.—1100.), jer je po Račkomu (,,Ocjena starijih izvora za hrv. i srp. povijest srednjega vijeka" u „Književniku" god. I. Zagreb 1864. str. 204.) napisao svoj ljetopis u starosti („vim inferens meae ipsae senectuti") oko polovice XII. stoljeća (između 1143. i 1153. g.), pa on Bodina jednom zove unukom, a drugi put sinom kralja Mihalje. On naime kaže (u glav. XL. str. 52.), da je Mihaljin sin Petrislav imao sina Bodina, „qui dominavit totum regnum", a malo niže opet veli, da je Mihalja dao Bugarsku „Bodino filio ad regendum", a kasnije da je zavladao i dukljanskom kraljevinom. 2 Ta još u novije doba držali su Pray, Cornides, Katona i dr., da je Koloman bio sin Vladislavov (Rački „Borba južnih Slovena" u „Radu" knj. 30. str. 113. bilj. 1.). 3 „Kralj Koloman i Hrvati g. 1102." Zagreb 1907. str. 49. si. 4 „Hrvatska plemena od XII. do XVI. vijeka" u „Radu jugosl. akademije" knj. 130.
