DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 30
30 da je vladar vlasnikom sve zemlje. To je on de facto i bio glede zemlje, koja medju plemena ne bijaše razdijeljena, a u daljnjem razvitku protegnut je pojam nekog vrhovnog vlasništva i na zemlje plemenske, kako nam daljni razvitak povijesti i nastanak pojedinih pravnih institucija, tičući se slučajeva izumrća plemena, odnosno kašnje i pojedinih obitelji, dokazuje. 140 ) Posve drugačije bijaše u tom pogledu stanje dalmatinskih gradova, koji sačinjavaše nekoć bizantski thema Dalmatiae. Rimsko pravno shvaćanje prava vlasništva bez ikakove primjese kakova vrhovnoga prava vladareva, nije dopuštalo ni pomišljati, da bi vladaru pripadao kaki dohodak od zemlje privatnika u privatno-gospodarstvenom smislu. Pod uplivom vrlo visokoga stupnja razvitka bizantskih financija, bijahu javni tereti uredjeni, ako ne posvema, a to bar u dosta velikom stupnju prema načelima javnoga gospodarstva, gdje nema javna daća svoj izvor u privatnom gospodarstvu, odnosno privatno-pravnom vlasništvu vladara. K tomu još treba imati na umu, da su dalmatinski gradovi u vrijeme izbora Kolomanova hrvatskim kraljem uživali u javno-gospodarstvenom pogledu po samoj naravi historičkoga razvitka skoro posvemašnju gospodarsku samostalnost. Ta još u 9. vijeku, kad ih je Bizant smatrao ne svojimi vazali, već direktnimi podložnici, uživahu takovu autonomiju, da ju pravom nazivlje Rambaud: incompatible avec la dépendance d'une véritable province. 1 * 1 ) Proučavajući povijest naročito trgovačku gradova, koji su stajali .pod vrhovništvom Bizanta, vidimo da je i u ovom području politika carstva bila vrlo rafinirana. Kako je osiguranje što većega i slobodnijega prometa bilo životnim interesom gradova, Bizant je mirno gledao, da se gradovi geriraju ma i kao internacijonalne jedinice, ako se je tim načinom laglje dalo pogodovati njihovom komerciju. Tako vidimo primjerice, da je Venecija uredjivala svoj komercij, a donekle i politički odnošaj napram italijanskomu kraljevstvu medjunarodno-pravnimi ugovori, prem bješe podložna Bizantu. 142 ) Vidimo nadalje, da Venecija pravi uo ) Ovaj kaducitet, koji je utemeljen na nazoru kraljeva vrhovnoga vlasništva, treba dobro razlikovati od devolucije kraljevskoga imanja nakon izumrća obitelji, kojoj je bilo tako imanje po kralju darovano, koju instituciju poznaje i staro hrvatsko pravo iz dobe kraljeva, kako to proizvire iz listine Ljudevita I. od g. 1369., po kojoj autentičnoj (Klaič: 1. c. p. 19. op. 1) povelji su patvorene kasnije hrvatske povelje, koje imade u latinskom prevodu Mikotzi: Otia Croatiae p. 433. m ) L' Empire grec, p. 437. Dalmatinske gradove, veli Rambaud p. 450., smatrahu bizantski vladari kao podložne (sujettes), ali oni bijahu u istinu vazalni. 142 ) Pactum Lotharii god. 840.; ugovor Otona Velikoga sa duždom Petrom Candianom IV. g. 967.; ugovor Otona II. sa duždom Tribunom Menijem od g. 983., potvrdjen god. 992. Za prosudjivanje ondašnjih medjunarodno-pravnih odnosa vrlo je interesantno, da je Venecija prem vazal Bizanta, stajala u nekoj ovisnosti i od njemačkoga kralja, komu je plaćala u znak priznanja vrhovništva godišnji tribut. Pakt italijanskog
