DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 22
22 nom, pa je naravno, da su u glavnom sve javne daće, koje su bile za vremena kralja Zvonimira, ostale i u vrijeme novo izabranoga vladara Kolomana. Pa zato je Koloman i imao posebnoga eksaktora regalium tributorum per Croatiam, koji je sjedio u Spljetu. 99 ) To je bio u istinu državni fiscus, jer treba znati, da je u ono vrijeme sveukupno .državno gazdinstvo bilo usredotočeno u osobi vladara. Državni prihodi bili su u istinu dohotci kralja, 100 ) pa su i tekli u kraljevu blagajnicu, ali je zato i sve državne potrebe podmirivao kralj. Kralj je u opće bio smatran vrhovnim gospodarom sve zemlje, njezine površine i utrobe, a u sljetstvu toga i imaonikom svih koristonosnih prava. 101 ) Ali eksaktor taj nije bio fiscus ugarskoga kralja, kao nekog konkvistadora, već hrvatskoga kralja, isto tako kako je i ona „regia Eh bertas," što no ju daje Koloman samostanu koludrica u Zadru g. 1102. utemeljena na njegovom pravu, kao kralja hrvatskoga, koji mu pripada, čim je zakonito izabran, ma da još faktično sam grad Zadar ne posjeduje. 102 ) Za ovu našu tvrdnju imademo jedan vrlo eklatantni dokaz, a to je povelja od g. 1116., kojom mletački dužd Ordelafo Faledro potvrdjuje na korist samostana sv. Ivana u Belgradu podijeljene pravice öd hrvatskoga kralja Krešimira. 103 ) Kako su se u ono Vrijeme za Dalmaciju otimali kralj ugarski Koloman i dužd mletački, poznata je činjenica. Mletački duždevi su se već počam od Petra II. Orseola, koji je g. 998. zauzeo bizantinske gradove i otoke Dalmacije 104 ), prozvali vojvodama Dalmacije (dux Dalmatiae). Naslov dalmatinskoga vojvode primio je mletački dužd prema pripovijedanju Dandole dozvolom bizantinskoga basileusa. 105 ) Ipak se činjenica ova ne može smatrati tako, ") Historia Salonitana p. 61. 100) Pertile: Storia dei diritto italiano, I. p. 227.: „ . . . non si trova distinto il patrimonio dei re da quello dello stato, tutto considerandosi proprietà dei principe." 101 ) Schröder: 1. c. p. 186. sq. 210. i dr. ; Mijatović: Glasnik XXVI. p. 167. i dr. ; Klaić: Marturina p. 149. (36) 102 ) Cf. Lucius de regno lib. III. cap. III. in fine. Sišie: Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., Zagreb 1907. p. 82. 103 ) Smičiklas: Codex II. No 25, p. 27. 10i ) Kronika Ivana djakona, Pertz: Script. VII. 29 i si.; Rački: D. p. 424 i si.; Klaić: Povijest, p 92.; Hodgson: The early History of Venice, London 1901. p. 175. i si.; a osobito Le comte Daru: Histoire de la republique de Venise, Bruxelles 1840. p. 59., koj veli, da Venecija uredjivajući upravu Dalmacije, netom na novo stečene, nij& ni najmanje pravila razlike izmedju gradova i mjesta, koja su se dobrovoljno podvrgli i onih, koje je trebalo tek svladati. 105) Qfrörer: Byzan. Geschichten Lp. 392., IL p. 204. Naslov dalmatinskoga vojvode priznao je duždu i njemački car Oton III. cf. Gfrörer: 1. c. I. p. 392.; Lucius: de regno II. c. VII. (in fine), gdje veli, daje dužd primio naslov vojvode dalmatinskoga privolom Bizanta, ali ujedno dodaje: „tune Graeci Dalmatiae dominium nominetenus retinebant." Gospodar dakle pravi, bio je kralj hrvatski. — Dandolo p. 230
