DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 10
10 palata tvrdi, da su od g. 1059. do 1067. dalmatinski gradovi, a možda i neki hrvatski i neretvanski, bili sjedinjeni s Bizantom. Carski protospatarij Leon sjedio je voljom Krešimira, koji se je bojao Normana, u Zadru, pa je valjda postojala izmedju cara i Krešimira neka konvencija, po kojoj je bilo dozvoljeno potonjemu, da nosi naslov kralja Dalmacije, zadovoljiv se car inače starim tributom. Rački: (Rad LVL, p. 91) nasuprot drži, da je Krešimir već god. 1059. bio faktičnim gospodarom Dalmacije, a car, kog je još g. 1067. zastupao u Zadru katapan, samo nominalnim gospodarom, koji se spominje katkada u listinama. 42 ) No ma kako stojalo s pitanjem, dali je Krešimir dobivao tributum pacis ili dona* 2 ') jedno stoji, da su se ova dona plaćala i u dalm. gra42 ) Od kraljevskih listina Petra Krešimira spominje bizantskoga cara samo jedna jedina, a to je listina od g. 1066. (Doc. 51.) Nu ovu listinu, o kojoj govorimo napose, označuje već Pauler u Szâzadok, g. 1888. str. 327. falsifikovanom. Prema tome i otpada kombinacija Wasiliewsky-a : Byzance et les Petchénègues u Journal du ministère de 1' Instruction publique russe. 1872, t. 164. p. 163, daje Krešimir vladao Dalmacijom kao strateg i patricij, jer tobože spominje u svojim artijama bizantskoga cara. cf. Chalaudon: Essai sur le règne d' Alexis I. Comnène, Paris 1900, p. 9., koji u ostalom pravom primjećuje, da se iz činjenice, što se spominje car, gornji zaključak stvoriti ne može. — Ali ni privatne listine od godine 1070. dalje ne spominju cara. Zadnja, koja ga spominje u datumu, jest Chrovatinova u Zadru. Rački: Doc. No 63. p. 85. Istina je, da Krešimir nikad ne spominje cara, a isto vrijedi i za njegove nasljednike. — Oapače bi mogli iz listine od 1069. (55), gdje je protospatharij i strateg Dalmacije podpisan iza kraljevskih dostojanstvenika i ministara kao svjedok sa punim svojim naslovom (imperialis protospatarius ac totius Dalmatiae catapanus), zaključiti, da je u to vrijeme bio strateg kralju podredjen. cf. Lucius, De regno, II. c. 9. Za privatne listine nije moći nikoje pravilo postaviti Od g. 1059. do g. 1070. spominju skoro sve listine bizantskoga cara i to ne samo one dalmatinskih gradova, već i hrvatskih. (D. 41, 46, 60, [izdana 1070. u Ninu], 61, 62, [izdana 1070. u Belgrad u], 63). Sve te listine ali spominju i Krešimira, i to neke sa naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije (41 i 60) a neke samo sa naslovom kralja Hrvatske (D. 61, 62, (belgradska) i 63) Listina od g. 1060. (D. 42) ne spominje ni cara ni hrvatskoga kralja, već (pri kraju) stratega zadarskoga valjda zato, što je bio podjedno i prior. Listina od g. 1064. (D. 46) spominje samo cara, a listina od g. 1066. (D. 50- označena po Račkomu kao instrumentum mancum) i ona od g. 1070. (D. 68) samo hrvatsko-dalmatinsko ga kralja. Počam od godina 1072. u opće se spominje u privatnim listinama samo hrvatskodalmatinski kralj (D. 71. izdanu Ninu, 74 i 77). Godine 1075. spominje D. 83, da je u to vrijeme comes Amicus ugrabio hrvatskoga kralja, a D. 84 i 85 ne spominje nikoga. God. 1076, D. 86 ima u naslovu: (Tempore domini Silvii, ducis Venetie atque) Dalmatie et Croatie. God. 1076. spominju dokumenta i papu i grčkoga cara i hrvatsko-dalmatinskoga kralja (D. 89. 90 i 91. Oba potonja vele za Zvonimira: „regnante apud Sclavos".) Kralj Zvonimir sam u svojim listinama (odračunamo li chartam spuriam D. 95, i chartam interpolatam D. 115, koje spominju i cara i papu) ne spominje ni rimskoga papu ni cara bizantskog. — cf. o tom : Sufflaj ; Die dalm. Privaturkunde, u Sitzungsberichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, Band CLVII, Beč. 1904., p. 153* 3 ) Već je Lucij, De regno 1. II. c. 15 upozorio kako belgradska listina D. 40 i 56 oprašta manastir od svakog tributa 1, dočim zadarska od 1066. (D, 51) daje mana
