DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 6

mletačkome (duci Veneticorum ac Dalmaticorum, Rački: Doc. 24., 25., 26., 27.

23

) davati danak.

24

) Glede darova üTusp TTJÇ sipTjVTrjç sr. i Const. Porph. De adm. imp. c. 4. 3. Episcopum vero aut comitem, quem clerus et populus elegerit, ordinabo. Pravo, da si bira svećenstvo sa narodom biskupa

2

*

1

) spada u opće u općenita prava kraljevine Dalmacije, kako to jasno razabiremo iz isprave od g. 1111. (Smič. Cod. II. No 21.), koja nam je sačuvana u t. zv. liber pactorum. Dio pacta, koji radi ob odnosima crkve spram državi, da odsele dadu strategu u znak, da su podložni Bizantu (tva [ićvov Seîxvuxai T] rcpoç xoùç ßaoiXelc xwv e

Pa>(j.aiu)V . . . ôrcoxoty-q xal SooXtuaiç). Ovaj danak, koji je sastojao u novcu i vinu i drugim podacima (Ixépouv 8ia<p6ptuv), nazivahu kašnje tributum. pacis. Sr. o tom i Klaič: Marturina, p. 144., koji upućuje na danak, što su ga plaćali Novgorodjani Varjarima MMpa ,H,I>JIH. Jagić: Historija književnosti, Zagreb 1867. i Klaič: 1. c. p. 146., drži na osnovu bilješke cara Konstantina (Rački: Doc. p. 271), da je knez Hrvata, koji su zauzeli Ilirik i Panoniju takodjer plaćao takov danak hrvatsko-dalmatinskom vladaru (8iarcsfjjt6|j.evov rcpàç TOV ap^ovta rqç Xptußaxiac xaxà cpiXîav). Tributum pacis plaćala je u 10. stoljeću Venecija hrvatskom vladaru (Croatoruin judex) i to sve do Petra Orseola II. cf. Rački, D. p. 424. — Tributum pacis plaćala je g. 983. Venecija njemačkom kralju u znak priznanja vrhovništva, ma da bijaše u to vrijeme ovisna i od Bizanta; cf. Schaube: Handelsgeschichte der romanischen Völker des Mittelmeergebietes bis zum Ende der Kreuzzüge. München u. Berlin 1906., p. 6. — Ja držim, da i onih: „THCSKK» liepKIlOpk H UETZ J^iCtT'A AdKTh CKpAÉTd" koji obečaje knez dubrovački Dandulo kralju srpskome Stjepanu Vladislavu g, 1234. nije nego tributum pacis (Miklošić: Mon. Serb. 22—23; Smičiklas: Codex III. d. 372.) Tim nije priznato suzerenstvo Vladislava, kako misli Mijatović: Glasnik, p. 185, što pokazuje cijeli kontekst isprave, gdje dubrovački knez nazivlje Vladislava prijateljem, što isto čini i Stjepan Radoslav, brat Vladislava (Smičiklas, Cod. No 342), nazivajući dubrov. kneza svojim prijateljem, i gdje u opreku stavlja svoje podanike sa onima kralja srpskoga. — Ta već godine 1253. proklamiran je u ugovoru izmedju Dubrovnika i bugarskog cara Asena kralj srpski Uroš „vragom" (= neprijateljem) Dubrovnika, dočim se prima car Asen u „prijateljstvo" (Smičiklas, Cod. IV. No 462. p. 529.). — Pogodnosti medjutim imali su srpski podanici dosta velike u Dubrovniku. Tako naročito nijesu plaćali vino i žito skuplje od Dubrovčana, prem su u ono vrijeme morali plaćati za ova dobra živeža skuplje cijene od domaćih ljudi. Cf. Mijatović, 1. c. p. 193. ^HTO H KUMO £,A Ci Hi nC»AP

d

^

H TBOHyX /XIOAH- Ugovor Dubrovčana sa Stjep. Urošem od g. 1254. (Smič. Cod. IV. No 504., p. 850). 23

) Listina ova u Doc. pogrešno je označena sumnjivom, kako je to Rački sam ispravio u Radu XLVIII. 222. 24

) Kad su prestala ta tributa, to ne znamo. Svakako možemo ustvrditi, da Zvonimir nije dobivao više nikakovih tributa, jer je bio potpunim suverenom ne ovisnim od Bizanta. Sr. o daćama u naravi i Klaić: Marturina, Zagreb 1904. p. 145. 25

) Pravo konsekracije pripadalo je od starih vremena samo papi. Stjepan VI. oštro kori g. 886. Theodosija biskupa ninskog, što je primio posvetu iz Aquileje. (Starine XII. p. 219, listine izdali Miklošić i Rački). Glede Kolomanove listine od g. 1111. sr. Huber: Oester. Gesch. I. p. 333, Kršnjavi: Vjestnik zem. arkiva II, p. 139; Pauler u Szâzadok od g. 1888. p. 332.; Fejérpataki: Kâlmân kirâly oklevelei, p. 18.; Šuflaj: Szâzadok 1905. p. 314.