VJESNIK 11. (ZAGREB, 1909.)
Strana - 80
80 njegovo mnijenje, da su hrvatski vladari dobili kraljevske znakove iz Bizanta. „Protiv te tvrdnje u opće", veli Rački, 23 ) „mogu se navesti poznati nazori carigradskoga dvora o svojem nasljedstvu u časti i vlasti rimskih imperatora, Bizantinski cesari, kao nasljednici cesara Konstantina, koji je imperatorsko prijestolje prenesao iz staroga u novi Rim, smatrali su sebe za zakonite baštinike rimskih imperatora, za prave i jedine ,basileuse', te su samo ,činom' prisiljeni odstupali od svojega pravnoga naslova na prava i posjed svojih svijetu gospodujućih predšasnika". Tako su bizantinski carevi istom silom bili prisiljeni, da priznadu franačke vladare za „rimske" careve, ili da Simeonu priznadu carski naslov. Kako bi dakle oni mogli bez sile podijeliti krunu i kraljevski naslov vladaru Hrvatske, nad kojom su oni sebi prisvajali neko pravo vrhovništva, i koje su pravo oni često na druge prenašali, na pr. na dužda Petra II. Orseola (992.—1009.), za koga nam veli Andrija Dandolo, da je on stekao vlast nad (bizantskom) Dalmacijom „dozvolom Vasilija (II.) i Konstantina (VIII.), careva carigradskih" ; 24 ) i za dužda Vitala Faledra kaže Dandolo, da je on molio cara Aleksija I. Komnena (1081.—1118.), „da mu ustupi prava na Dalmaciju i Hrvatsku, za koja je znao, da pripadaju carigradskom carstvu". 25 ) Ovi dakle bizantinski pravni nazori, osobito o Hrvatskoj i Dalmaciji, ne mogu se dovesti u sklad s pomenutom tvrdnjom Tominom, koju pobija još i ta okolnost, da su bizantinski vladari, savremeni Držislavu, naime Tzimisces (969.-976.) i Vasilij II. (976.—1025.), baš išli za tim, da unište slobodne države na Balkanu i sprave ih pod svoju vlast, što je potonjemu donekle i pošlo za rukom (pokoriv Bugare i Srbe), a ne da ih još uzvise podjeljenjem krune i kraljevskoga naslova. Još polovicom X. stoljeća, kad je već Hrvatska bila kraljevina, zovu se hrvatski vladari u službenim spisima samo aLpyovzsç (t. j. knezovi), a ne pfjš (kralj) ili ßaodsöc (car). 26 ) Za kasnije doba nemamo doduše službenih isprava, ali sudeći po bizantinskim piscima, 27 ) koji su inače bili vjerni odjek tamošnjega dvora i vladavine, ne opaža se u tom nikakva promjena 2:J ) „Kad i kako se preobrazi hrv. kneževina u kraljevinu" u „Radu" knj. XVII. str. 79. u ) „Qua de causa Veneti . . . cum permissione Bassüii et Constantini, imperatorum Constantinopolitanorum, . . . dominium Dalmatiae primitus acceperunt" Chronicon vettetum ap. Muratori XII. str. 227. i Documenta str. 428. 25 ) „Chron. venet." ap. Muratori XII. str. 250. 6 ) Constanlinus Porphyr. „De caeremoniis aulae byzantinae" lib. II. cap. 48. p. 691. (Documenta str. 416.). 27 ) Georg. Cedrenus „Annales seu Chronicon" str. 476., 3. cd Bonn, i Joh. Zonaras „Annales seu Compcndium historiarum" XVII. 9. ed. Bonn.
