VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)
Strana - 82
82 ju i mi danas znamo na osnovi onih izvora, koji potječu iz doba prije Konstantina i koji su bili jamačno i njemu poznati. Zato se mora uzeti, da je Konstantin svoju povijest Hrvata i Srba napisao onako, jiako nam ona proizlazi iz ovih najstarijih izvora. Treba dakle tekst njegova djela onako srediti, kako se ona na osnovu ovih izvora srediti može, a što se ne da potkrepiti tim izvorima, to treba odbaciti kao kasniji dodatak. Po ovim načelima kušao je doista Pavić srediti tekst ovih glava, koje govore ο Hrvatima i Srbima. Rasprava je razdijeljena na više odsjeka. U prvom je naveden sredjeni tekst glava 29—36., a njih prate bilješke, koje su pojedinim tim glavama dodane odmah iza svake glave napose. U drugom odsjeku dolazi prijevod ovih sredjenih glava 29—36. U trećemu je odsjeku sredjeni tekst početka glava 13. i 41. istoga djela (De admin. imp.). Ovaj je tekst pisac zato sredio, jer je sadržaj tih glava na nekim mjestima u svezi s onim, što car piše u gl. 29—36., a u njima da nam se tekst sačuvao pobrkan. U četvrtom je odsjeku navedeno darovno pismo hrvatskog kralja Petra Krešimira manastiru sv. Hrisogana u Zadru, a u petom i posljednjem odsjeku pretresan je tekst kronike presvitera Dukljanskoga i kronike hrvatske. U tim odsjecima navodi pisac svoje misli ο tom darovnom pismu i ο tima kronikama u potvrdu valja nosti svojih konjektura ο originalnom tekstu glava 29—36. Pita se sad, je li doista stoje one predmnjeve Pavićeve i je li prema tome doista nužno, da se tekst ovoga careva djela preudesuje? Car Konstantin mogao je biti učen čovjek i mogao je imati pri ruci sve moguće izvore za povijest Hrvata i Srba, ali otud još ne slijedi, da je on i znao i htio te izvore valjano upotrebiti. Pavić doista veli, da je u njega bilo sposobnosti za taj posao, jer nam to dokazuje njegov vješto sastavljen „Životopis cara Vasilija I." Vještinu tu pako pokazao je car po mnijenju Hirschovu time, što je „svoje gradivo po dobro promišljenom stalnom planu uredio po stvarnim odsjecima". No ako je car i znao pribranu gradju vješto razrediti u odsjeke, otuda još ne slijedi, da je on tu gradju znao i vješto, kritički upotrebiti. On je zato ipak mogao učiniti stvarnih pogrješaka, pobrkati tekst i t. d. Što se pako car znao vješto riješiti nametnutih sebi štitnika (sucara Romana i njegovih sinova), što Pavić navodi u dokaz carevih sposobnosti, to može biti dokaz samo državničke i političke vještine careve, ali ne književne i znanstvene. No kad bi ipak i to uzeli, da je car doista imao sposobnosti, da valjano izradi svoje znanstveno djelo, od tuda još uvijek ne slijedi, da je on to i htio učiniti, te da se je trudio, da to djelo valjano izradi. Za to mi nemamo dokaza, pa stoga možemo isto tako opravdano reći, da pogrješke i netočnosti u njegovu djelu potječu od njega, a ne od njegovih prepisača i možebitnih nadopunitelja. Prema tome moramo zaključiti, da nije nužno, da se tekst careva djela mijenja i tobož sredjuje, jer nemamo nikakva jamstva za to, da ćemo time dobiti tobožnji prvobitni tekst toga ugovora. Pavićev dakle sredjeni tekst ne mora biti originalni carev tekst, a da on takav nije mogao biti, dokazom nam može biti i to, što s ovakovim sredjenjem dobijemo takvih tvrdnja u tekstu, koje ne odgovaraju historičkim činjenicama. Tako je Pavić glave 30. i 36. (na str. 26., 29. i 4L), koje govore ο Hrvatima i Srbima, sredio tako, da iz njih proizlazi ovo : Pradomovina Hrvata
