VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 83

83 i Srba, tada još nekrŠtenih, bila je iza Madžarske, onkraj Češke. Od ovud se jedan dio odselio na jug i nastanio u Karantaniji. Od ovih korutanskih Hrvata i Srba jedan se dio opet dalje odselio na jug u Dalmaciju po naredjenju cara Heraklija. Ali ni s tim nije još bila seoba Hrvata svršena. Još se jedan dio korutanskih Hrvata kasnije odselio u Iliriju i Panoniju t. j. u zemlje od Dunava do Kupe. Bile su dakle dvije seobe Hrvata i Srba, jedna iz sjevernih (zakarpatskih) krajeva u Karantaniju, a druga od ovud u Dalmaciju, dotično Iliriju i Panoniju. Ove dvije seobe nastale su od tuda, što Pavić riječ Βαγιβαρεία, iza koje su stanovali oni Hrvati, koji su se pod vodstvom od 5 braće i 2 sestre doselili u Dalmaciju, ne tumači onako, kako to većinom čine drugi učenjaci, naime da je to Bavarska, nego veli, da su to Bablje gore na Kupi. Ako ta riječ znači Bavarsku, onda se mora uzeti, da su se Hrvati doselili u Dalmaciju neposredno iz svoje sjeverne pradomovine, nekrštene Hrvatske. Znači ti pako ta riječ Bablje gore na Kupi, onda se oni naravno nisu doselili direktno iz svoje pradomovine kraj Bavarske i Češke, nego iz neke zemlje sjeverno od Kupe, a to može biti Karantanija.

1 Pita se sad, je li opravdano tumačenje Pavićevo, da Bagibareia znači Bablje gore na Kupi. Većina učenjaka (n. pr. Safarik, Rački, Jagić, Niederle i dr.) drže, da to znači Bavarsku, ali ih imade i takovih, koji drže, da se to odnosi na Bablje gore u Beskidama ili na Βέβια ορη, koje Ptolomej (II. 14. 1.) u južnoj Panoniji navodi.

2 Uz ove potonje pristaje valjda i Pavić, kad veli, da to znači Bablje gore na Kupi. No svatko već na prvi pogled može reći, da je vjerojatnije i opravdanije shvaćanje većine učenjaka, da Βαγιβαρεία znači latinsku Bagoariu, Baioariu t. j. Bavarsku, a ne Βέβια όρη t. j. Bablje gore. No i stvarni razlozi govorit će nam za prvo tumačenje. Nije vjerojatno, da su se ova plemena, Hrvati i Srbi, selila od sjevera na jug u tako malom broju, da bi (uz prijašnje žitelje) imali mjesta u maloj gorovitoj zemlji Karantaniji. No uzmimo, da je njih doista bilo tako malo; kako ćemo onda sebi rastumačiti to, da je jedan dio tih malobrojnih plemena, odselivŠi se iz Karantanije, mogao napučiti najprije čitavu staru Dalmaciju, t. j. zemlje od Kupe i Save do Drine, Drača i dalje po staroj Srbiji, a kasnije i Ilirik i Panoniju t. j. zemlje od Dunava do Kupe. Jedan dio stanovnika male Karantanije nije mogao napučiti te velike i prostrane krajeve, pa zato i nije vjerojatno, da su se Hrvati i Srbi doselili iz zakarpatskih krajeva najprije u Karantaniju, a onda od ovud u Dalmaciju, Ilirik i Panoniju. Tomu se protivi i Čitavi tijek seobe slavenskih naroda, koji je, kako nas povijest uči, išao od istoka na jug i zapad (najprije u Meziju, Iliriju i Panoniju, a onda od ovud u Dalmaciju i Karantaniju), a ne od zapada na istok i jug. 1 Pavić (str. 80.) tumači u ovom smislu i riječi Tome Arcidjakona („Historia salonitana" str. 25. ed. Rački): „Venerant (Chroatae) de partibus Poloniae, q.ui Lingones appelantur, cum Tottila Septem vel octo tribus nobilium. Hi videntes terram Chroatorum etc." Uz ovu zadnju riječ dodaje Pavić u zagradi: „to je Karantanija". AH to shvaćanje nije opravdano, jer se iz cijeloga konteksta Tomina vidi, da on govori ο onoj Hrvatskoj, u kojoj su Hrvati bili u njegovo doba (t. j. gdje su i danas) a ne ο nekoj Hrvatskoj u Karantaniji. 2 Dr. Lubor Niederle „Slovanske starožitnosti" Dil II. Svazek I. V Praze 1906, str. 251—252. *