VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)
Strana - 81
81 stantinovu djelu „De administrando imperio", kako je danas sačuvano, imade mnogo nevjerojatnosti i netočnosti, ali te on ne pripisuje u grijeh Konstantinu, nego onima, koji nacn rukopise njegovih knjiga predadoše ovako izopačene, kao što su danas. „Tekst" veli on (na str. 12.) „kakav je nama učuvan, nije takav izašao iz careva pera, nego je takav tek postao, pošto se dajbudi dva i po stoljeća mijenjao, ispravljao, nadopunjivao, ter iz ovako mijenjanih, ispravljenih i nadopunjivanih egzemplara rdjavo prepisivao". Pavić osniva ovu svoju tvrdnju, da netočnosti i nevjerojatnosti u sadašnjem tekstu ne potječu od Konstantina, nego od ispravljača i prepisača njegova djela, na tome, što drži Konstantina učenim i savjesnim piscem, koji nije mogao učiniti onakvih krupnih pogrješaka u svojem djelu. „Caru piscu" veli on (na str. 4.) „mogahu služiti o tome (u povijesti Hrvata i Srba) izvori, pismeni i usmene predaje, obilniji nego li ikome drugome piscu. On umijaše služiti se izvorima i grčkima i latinskima i slavenskima, jer je, to razabiramo dobro iz njegovih knjiga, pored grčkoga jezika bez sumnje razumio i latinski i slavenski. On se je i rad tim izvorima služio, jerbo je svega svoga vijeka i knjige čitao i knjige pisao i vazda u kolu književnika živio. On je o geografiji i istoriji Hrvata i Srba u Dalmaciji izvještaje dobivao službene i od stratega dalmatinskih i od arhonata narodnih. Potonji za cijelo da dolažahu u dvorove carske, kao što ono izrijekom znamo za Sedeslava, da je došao k djedu carevu Vasiliju I. . . . A nema sumnje, da su i drugi odličnici hrvatski, srpski i dalmatinski često dolazili elç rîjv ßaotXeoooocw". Car Konstantin imao je dakle pri ruci svakojakih izvora, koje je mogao lako upotrebiti, kad je i više jezika znao. A po mnijenju Pavićevu bilo je u njega i sposobnosti, da valjano upotrebi izvore. On veli ovako (na str. 12.): „Ali ja mislim, iz točno razmotrena života careva razabira se jasno, da to nipošto nije bio čovjek, kojega bi zapravo zapadao epitet jj-àtatoç (blesan, kako ga zove Glikas). Ta on je u mrežama lije Romana i njegovih sinova već u najmladje godine dobro razabrao, da tu nema druge nego mudro i oprezno čekati, kada će za te ljude mrknuti crni petak. I kad je ovaj bio tu, kakvom precisnošću ih sebi skide s vrata: narod mu je u Carigradu odobravao! A da car nipošto nije ni pisac bio konfusan, eno zato najbolje svjedočanstvo njegova Vita Basilii, za koju pravo kaže Hirsch (Jahresbericht str. 22.): ,Der Verfasser hat seinen Stoff nach einem wolüberlegten festen Plane nach sachlichen Abtheilungen geordnet' i t. d." Na osnovi toga drži Pavić, da treba kritičkim putem pročistiti sada sačuvani tekst, od tih dodataka, i pobrkane i porazbacane česti teksta smjestiti na njihovo pravo mjesto, pa ćemo onda dobiti prvobitni tekst, koji će biti sasvim vjerodostojan, jer će ga ovjeroviti pouzdane vijesti drugih savremenih izvora. Toga se posla latio sam Pavić i pokušao srediti glave 29—36 sačuvanoga teksta spomenutoga djela Konstantinova, koje govore o Hrvatima i Srbima. Taj svoj sredjeni tekst priopćio je Pavić u navedenom svome djelu, o kojemu je ovdje govora. Pavić se kod ovoga sredjenja teksta držao ovih načela: Konstantin kao učen i dobro upućen pisac mogao je povijest Hrvata i Srba znati onako, kako 6
