VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 80

KNJIŽEVNOST. „Cara Konstantina VII. Porfirogenita De administrando imperio glave 29—36". Raspravio Armin Pavić. Zagreb 1906. Bizantinski car Konstantin VII. Porfirogenita (912—959.) napisao je oko polovice 10. stoljeća znamenito djelo „De administrando imperio" kao neku uputu svome sinu Romanu u njegovu budućemu vladanju, pa se u njemu opisuju razni narodi (Hrvati, Srbi, Bugari, Ugri, Pečenezi i dr.), koji se pokoravaju vrhovništvu bizantinske države ili s njome dolaze u dodir. U osam glava (29—36) ovoga djela raspravlja se o Hrvatima i Srbima. Stariji pisci (na pr. Banduri, Mikoczi) držali su Konstantina vjerodostojnim piscem, te su vjerovali svim njegovim navodima. Ali kada se u novije doba počelo na osnovi do toga doba sabranih spomenika i studija sustavno ispitivati i prikazivati najstarija povijest Hrvata i Srba, opazili su učenjaci, da je njegovo djelo dosta netočno i pobrkano. To je već istaknuo Dümmler („Älteste Geschichte der Slaven in Dalmatien" u „Sitzungsberichte der k. Akademie der Wiss." in Wien 1856.) i stao sumnjati u vjerodostojnost njegovu. Još više je to učinio naš neumrli povjesničar Rački, ocjenjujući njegovo djelo u „Književniku" god. I. 1864. („Ocjena starijih izvora za hrv. i srp. povijest srednjega vijeka. I. Konstantin Porfirogeneta"). Tu je on istakao razne pogrješne etnografske, genealoške, kronološke i dr. vijesti careve 0 stranim narodima (Gotima, Vandalima, Gepidima, Langobardima i Avarima), pače i 0 Bizantincima, pa na osnovi toga sumnja on u vjerodostojnost carevih vijesti o Hrvatima i Srbima. Za Račkim poveli su se u tom sudu o Porfirogenetu i Drinov („Zaselenije Balkanskoga poluostrova Slavjanami" Moskva 1873. i „Južnije Slavjane i Vizantija u X. vêkê" Moskva 1876.) i Maretić („Slaveni u davnini" Zagreb 1889.), dok su Konst. Grot („Izvestija Konstantina Bagrjanorodnago 0 Serbah i Hrvatah" Petrograd 1882.) i Timot. Florinski („Konstantin Porfirorodni kak pisatelj 0 južnih Slavjanah pred sudom novejših kritik" Petrograd 1881.) kušali još jednom obraniti vjerodostojnost Konstantinovu. No njima je odgovorio Rački (u Radu knj. LIX. str. 201—218. u književnoj obznani Grotova i FIorinskova djela) braneći svoje stanovište, a njemu se pridružio i Vatr. Jagić („Ein Kapitel aus der Geschichte der südslavischen Sprachen" u „Archiv für slav. Philol." B. XVII. str. 47—87.), pobijajući vjerodostojnost Konstantinovu glede Hrvata i Srba i s lingvističkih razloga. Sad se digao i Armin Pavić, da obrani carevu vjerodostojnost, ali drugačijim načinom nego li dosadašnji njegovi branitelji. On priznaje, da u Kon-