VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 125

125 Oba pisca spominju ova tri događaja, Rudolfovu smrt, Hugonovu ženidbu, Lotarovu ženidbu, u istoj tijesnoj svezi. Po ovome kad bi Konstantinu kronološki (i inače) bilo moguće, da upotrijebi antapodosu (koja nije bila započeta do A. D. 958), ne bi bilo odviše kazati, da bi se ova dva poređenja zajedno sa općenitim slaganjem ovih dvaju dokumenata mogla držati dovoljnima, da utvrde zaključak, da je antopodosis bila vrelo za Adm.

; inače bi se moralo predmnijevati koje zajedničko vrelo. S toga mislim, da možemo s malo oklijevanja zaključiti, da je bio Liutprand, koji je prigodom svojega službenog posjeta u Carigrad u A. D. 949—50. (u koje vrijeme mi znamo da je Konstantin radio oko svoje rasprave) dao caru bilješke, koje se tako osobitim načinom slažu sa onim, što on pripovijeda u svojoj antopodosi. I moguće, daje u samoj antopodosi koji trag Liutprandovih uspomena na njegove historijske razgovore u carskoj palači. Svojoj bilješci ο ženidbi Lotarovoj (koja se gore napominje) on dodaje ovu opasku: quod Grecis omnibus non videtur idoneum. scilicet ut, si pater matrem, cum sint duo unum, uxorem accipiat, filius filiam non sine reatu valeat sibi coniugio copulare. Nije li možda Liutpranda na ovu opasku, koja nema nikakve važnosti za sam predmet, pobudila uspomena na usmeni komentar cara Konstantina? Ova data dakle, fini se, da opravdavaju moj zaključak, da je za ovaj dio rasprave Liutprand bio Konstantinov izvjestitelj. Ali ima njekojih stvari u Konstantinovu pripovijedanju, koje se ne nalaze u Liutprandovoj knjizi: (1) krunisanje Berengarijevo ; (2) pripovijest ο Beren

gariju, koga se držalo mrtvim, p. 116, 5—13; (3) kasniji odnošaji Rudolfa i Berengarija, i kako je potonji osujetio navalu triju markiza (τρεις μαρκήσιοι) iz Burgundije. Ali ovi nas dodaci ne primoravaju, da mislimo na drugo vrelo. Ako mi možemo pokazati, da je Liutprand znao za koji od ovih događaja, akoprem ih je on volio izostaviti, bit ćemo ovlašteni zaključiti, da je i za ove također car crpao svoju informaciju iz razgovora s njime. I on je znao za ekspediciju „trijuh markiza" (Hugo, kasnije kralj, Boso i tajinstveni Οιίγων ό Ταλιαφέρνου), jer on kasnije podsjeća izdaleka na to, akoprem to ne spominje na pravom mjestu. On kaže, da Hugo et Berengarii jam nominati regis tempore cum multis in Italiam venerat; sed quia regnandi tempus ei nondum advenerat, a Berengario ierritus est atque fugatus.

1 Cum multis odgovara riječima μετά λαοΰ ίκανοδ (116, 23), a territus je zgodan zbijeni opis utiska, proizvedena metodama, što ih je Beren

garius po pripovijedanju Konstantinovu upotrijebio. Možemo dakle biti sigurni, da se dopunjci k Liutprandu, sadržani u Adm., osnivaju na autoritetu samoga Liutpranda. 1 Antapodosis, III 12.