VJESTNIK 6. (ZAGREB, 1904)

Strana - 180

180 Gospodin Ljudevit napredujte u djelu vašem sa Božim blagoslovom, niti se uvredjeni nalazite zato, što se otom primječania čine. Dai Bože*) svakomu Dušu i srce Ljudevitje, i mi bi junački svakoj Gordosti, koja protiv narodnosti naše, vojuje, protivo stati mogli!!!" Cokrljan je ovo pismo bio voljan dati i u novine, kako se vidi iz pripisa,, dakle svakako htjede ovim podati svjedočanstvo Gaju, da je on uklanjao onu „ružnu omrazu"", koja je postojala među braćom. U čemu je bila ta omraza, dokazuje samo tumačenje čovjeka, sigurno dostojna vjere u tome pogledu. Da je Gaj mislio, kako bi prof. Zdziechowski htio, da će prevesti katoličke Hrvate na pravoslavlje, ne vjerujem, jer je Gaj dobro poznavao Hrvate, a i nije mu bilo. do jednoličnosti ispovijesti vjere toliko, koliko do poravnanja onih opreka, što su faktično u ovom pravcu bile ukorijenjene među narodom**). Kako stoji sa zvanjem Rusije spram ostalih Slovena, to je poslije osam godina razvio jasno u pjesmi Kukuljević, koji je nesumnjivo mnogo puta govorio o tim stvarima s Gajem. To nije nepoznato ni prof. Zdziechowskomu. God. 1840. u „Danici" (11. siječnja br. 2.) izašla je objava, da je ta godina važna poradi različnih slutnja i da će biti „svakojako puno kobna". A pjesma o slozi bratskoj već posve raspršuje kakvo političko nazivanje s obzirom na ime ilirsko. Ime sada na stranu, treba svagdje slogu. „Gle usamljen bratac s horvatskih krajeva Sèrbu kao i svakom ilirskomu bratu ruke je za slogu ponudio zlatu ..." „I koi brata moga Serba, Dalmatina ili drugog kojeg osakatit kani, taj ti hoće da i mene utamani, koi mi bratca kolje, moju karvcu toči, zašto slogom neka pane taj tudjina, a ti braco samo daj otvori oči." Članci u „Danici" i novinama od Srba davahu Gaju potpuno pravo, da je mogao reći riječ o poravnanju „mrzosti" među braćom. U Hrvatskoj je bilo poznato, da su protivnici ilirstva Ilire prekoravali, da misle na „knutu rusku" (Ilirske Narodne Novine 1841. br. 73. str. 289.), ali toga među njima nije nitko ozbiljno uzimao i držao, da treba to oprovrgavati, budući da je slovenska misao bila jaka, pa nije dopuštala, da se ikoja grana slovenska odbija iz duševne zajednice, a tumačenje bi samo smetalo. Sve ovo dokazuje, da je Gaj imao oslona, da kaže ono u Rusiji, što je i napisao i predao. Da se ne čuje samo jedno zvono, važan je i ovaj glas. Godine 1841. bijaše u Hrvatskoj poznati Sreznjevski. Bistrica je primamljivala svakoga slovenskoga putnika, pa je i Sreznjevski s Vrazom pošao k opatu Krizmanicu. Ne marim ni za što drugo, nego za ono, što je *) U rukopisu dolazi redovno z mj. ž. **) Da li je bilo kakvih nakana za prijelaz na pravoslavlje u Hrvatskoj, ne znam, no znam, da se 1848. govorilo u Osijeku, da će mnogi katolici prijeći na drugu (pravoslavnu) vjeru. Upućeni su govorili, da to nije ničija nakana. (Novine daim. hèrv. slav. 1848. str. 275 b).