VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 63

63 Rakitno u Hercegovini (Mesić, Književnik I. p. 428). U prosincu odbijao je navalu tursku na Zadar i Vranu; a zatim je pošao u Mletke, da im ponudi svoj grad Nutijak na Cetini. Općina mu 18. siječnja 1501. poveća plaću i dade mu novaca, da sagradi most na Cetini kod svoga grada Nutijaka; suviše proglasi ga vitezom i darova mu zlatno odijelo (Ljubić, Pregled hrv. pov. 156—157). I nakon primirja s Turcima (1503.) bilo je Žarku braniti medje hrvatskoga kraljevstva od susjednih Turaka. Na početku godine 1508. ili nešto prije bijaše kralj Vladislav II. napustio grad Sinj na Cetini, bojeći se, da ga ne bi dulje mogao braniti. Vidjev to knez mletački u Spljetu, po imenu Petar Malipiero, posla u Sinj mletačku četu od 80 momaka. Toj četi trebalo je 15. siječnja donijeti zairu i hranu. Zadaća ta povjerena bi vojvodi i knezu Žarku Dražojeviću. No putem iz Spljeta preko Klisa u Sinj udari na njega iz zasjede „u Zaklisju" turska četa od 200 ljudi. Stari knez Žarko borio se hrabro, no pogibe sabljom u ruci. Uza nj pade knez Marko Novaković, dok je rodjak njegov Pavao Dražojević dopanuo sužanjstva (Mesić, Knjiž. I. 514, Marković, Sinj i njegovo slavlje, p. 13). Vojvoda Žarko Dražojević poginuo je 15. siječnja 1508. Mrtvo tijelo njegovo ne bi sahranjeno u kapeli sv. Jurja u Klisu, nego bi kroz vrata „Piskura" (porta Pistora) doneseno u Spljet, i ondje sahranjeno u stolnoj crkvi sv. Dujma. Još i danas vidi se u toj crkvi pred oltarom sv. Arnerija (Rajnerija, prije sv. Dujma) grobnica Žarkova s mramornim poklopcem, na kojemu je udjelan kip konjanika. Natpis na grobnici vrlo je oštećen, a glasi: „Xarco Draxoevio Catherina Martinusia marito cariss(imo) p(osuit)." Po tom nadgrobnom napisu doznajemo, da se je supruga Žarkova zvala Katarina Martinušević, i da je svoga supruga preživjela. Katarina spominje se već u našoj glagolskoj listini od god. 1488. kao žena Žarkova. Potekla je od glasovite plemićke porodice hrvatske Martinuševića (Martinusius Martinuzzi), od koje je bila i Ana, mati znamenitoga poslije biskupa Jurja Utješenića (Martinuzzia). Još god. 1437. čitamo u jednoj povelji „Georgius filius Stephani Martinosevich de Raduuchych nobilis comitatus Tiniensis" (Bulletino di archeologia e storia dalmata, VI. p. 55); onda g. 1451. spominje se „Ivan Martinušević iz Bogočina" kao rotni sudac plemenitih Hrvata stola Kninskoga (Šurmin, Hrvatski spomenici, p. 193); nadalje g. 1484. „Martinussevich de Bogachyn" (Bullet. VI. p. 56), a god. 1504. opet „knez Stepan Martinušević" (Kukuljević, Acta croatica, p. 185). U riznici stolne crkve sv. Dujma u Spljetu čuva se vrlo lijep ostenzorij od srebra, koji je darovala rečena Katarina Dražojević, rodjena Martinušević. To svjedoči natpis na ostenzoriju : „M. D. XXXII. Victor de Angelis fecit Venetiis sumptibus d(ominae) Chat(erinae) uxoris q(uondam) d(omini) Zarch(i) Drasoevic". Iz listine od g. 1488. doznajemo, da je kralj Mafijaš neko vrijeme prije toga darovao vojvodi Žarku Dražojeviću „Novi Grad v Lici". Taj je grad Novi (Novum Castrum, Uywar) podignut od knezova Frankapana negdje poslije 1408.. te je od g. 1449—1465. bio u vlasti kneza Dujma IV. Frankapana. Za potonjih smutnja u porodici Frankapana oteli su kraljevi kapetani izmedju 1469. i 1480. taj grad rečenim knezovima, a na to ga je kralj Mafijaš darovao vojvodi Žarku. Da li ga je Žarko držao do smrti, ne znamo; no već 1509