VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 36
36 tištfba prava bratovštine i gostinjca. Tako je kod crkve sv. Jeronima nadoŠlo velikom zamisli Sikstovom novo moralno bide uz bratovštinu i gostinjac, na diku narodu svomu. To novo biće uciepljeno bratovštini i gostinjcu nije bilo otegočeno, jer je spomenutom bulom-zakladnicom 1589. g. Siksto V. uzakonio, da na nadarbine hrvatskoga kaptola imaju pasivno pravo samo „personae idoneae dictae nationis Illyricae seu alias etiam origenae ejusdem tarnen Illyricac linguae et idiomatis" i to s toga, Što željaše on probuditi štovanje prema sv. naučitelju Jeronimu baš u onoj crkvi „iuxta quam est Hospitale Nationis IIIvricae pro pauperibus peregrinis et infirmis, ex ea provincia ad Sedem Apostolicam et Sacra Limina Apostolorum visitanda pro tempore confluentibus, recipiendis" (Acta Hier. LXXVI). Dok ćemo u posebnom poglavju povješću kaptola baviti se, ovdje nam je naglasiti, kako je eto već 1589. godine moderni učenjački naziv „Illyricus" sasvim iztisnuo dotadanji „Slavonus" i to podpunom istovjetnošću i značenjem. Vrhovno rimsko sudište pozvano, da strogo označi granice područja Illyrije po misli Siksta V., 1655. god. izjavilo se je kategorično, da se pod Illyrijom razumievaju samo zemlje hrvatskoga naroda, izključiv dapače i same Slovence, rodjenu braću Hrvata. A to idemo, da pobliže vidimo. Svetojeronimski gostinjac i kaptol bijahu zasnovani izključivo za Hrvate i za srodne im Slovence; što se skupa po latinsku nazivahu „Slavoncima" ili „Illyrima". To potvrdjuju ne samo sve izprave o zasnovanju, nego i poznija praksa. Pošto se početkom XVII. vieka počeo uvadjati po koji slučaj, da bi Nehrvat postigao koju svetojeronimsku nadarbinu, apošt. Vizitacija je taj nered kategoričnim dekretom dokinula 1630. godine. (Acta Hier. LXXXIV.) Medjuto je upraviteljstvo bratovštine, da odoli silnim troškovima, izašiljalo povjerenike u one zemlje, koje su imale pravo slati poklonike u gostinjac. Po zapisnicima 1650. godine, svetojeronimski su povjerenici poslani, da pobiru milodare po „Istri, mletačkoj Dalmaciji, Hrvatskoj, Kranjskoj i Slavoniji ili Illyriji i svim krajevima slavonskog i ilirskog naroda." (Acta Hier. LXXXVI. i d.) Doista bili su ovi po svim župama zagrebačke biskupije (Acta Hieron. LXXXVIII.), pak 1651. godine u ljubljanskoj i oglajskoj biskupiji (Acta Hieron. LXXXIX.), po Kranjskoj i Štajerskoj (Acta Hier. XCL); te je bogoljubni narod hrvatski i slovenski, svjestan svoga prava na svetojeronimski gostinjac, povjerenicima darovao liepu svotu. I začudno je, da baš tada, kada se tim javnim činom formalno i svečano priznalo pravo Slovenaca na svetojeronimski gostinjac sa strane upraviteljstva i povjerenika gostinjca ne samo, nego i službeno od slovenačkih crkvenih vlasti, kao što i od puka, pismeno i podarivanjem to pravo Slovenaca bilo javno izpovjedano, — da se je baš tada u svetojeronimskom gostinjcu težnja, da se Slovence liši njihova starodavnoga prava, pojavila. I ta je težnja, krivotvorenjem zakladnih povelja i drugih odnosećih se na to izprava, krivim izvješćivanjem u harodnostnom pogledu, te zlorabeć konkretni pravni slučaj, odnoseći se na kaptol svetojeronimski te restriktivno uporabljen i na gostinjac, uspjela dotle, da je Slovence izbacila iz svetojeronimskoga gostinjca.
