VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 195

Sbirka hrvatskih listina u Mažuranića. Braća Antun i Ivan Mažuranići bili su, kako je poznato, vrstni poznavaoci stare knjige naše, naročito vični već od djetinjstva nazirat u pismu glagolskom neku domaću svetinju. S velikim su se oni interesom bavili proučavanjem toga pisma i u obće spomenika iz prošlosti hrvatske. Plod je njihova truda, kadikad zasebnoga, kadikad zajedničkoga, ne samo izdanje „Vinodolskoga zakona", već su obojica, sa svojim točnim poznavanjem staroga jezika, prijateljem često pripomagali, kad su na sviet izlazile pod tiskom u naših novijih časopisih listine, izprave, statuti, koji osvjetljuju donekle barem tamnu dobu naše prošlosti. Tako je, mimogredce budi rečeno, Ivan Mažuranić izradio malen riečnik, da protumači krčki statut u prvom izdanju u „Arkivu". Uz njih sam i ja navikao knjizi glagoljskoj. Našavši medju spisi u knjižnici mojega pok. strica Antuna sbirku starohrvatskih spomenika, koja mi je već od prije bila dobro poznata, poredao sam ju dakle, prouČao i što šta bilježio, naročito nastojao, da se vlastite pouke radi uputim u toli zanimivi pravdeni postupak po „zakonu hrvačkom". Velik dio tih listina nije nepoznat. Priobćene su one tiskom u Kukuljevićevih „Acta croatica", a starije i sad ponovno u sbirci, priredjenoj brigom naše Akademije. Neke, dosad ne otisnute, dao sam, po dozvoli strica Antuna, neumornomu mojemu pokojnomu pobratimu Radi Lopašiću, a on je sigurno od njih prepiše sačinio ter će tako i one naći mjesta u akademičkoj publikaciji. Nu bit će svakako medju njimi mnogo spisa, koji nisu poznati. Naročito valja to o listinah, koje su bile u obitelji Mažuranićevoj, a spremljene kod starca Josipa, koji se od njih ni pod živu glavu ne hoćaše odieliti, a od kojih ja barem kratak sadržaj mogu ovdje naznačiti; a isto tako ne će biti poznate ni one izprave, koje mi povjeriše neki rodjaci i znanci iz Novoga, ter jih ovdje na kraju kanim spomenuti uz nešto izcrpiviju naznaku sadržaja. Ne radi se tu o povjestniČkih spomenicih, zasiecajućih u javni život naroda i njegovih viših krugova. Za kulturnoga povjestnika, a po gotovo za pravnika, naći će se ipak u tih vrelih sva sila zanimivih podataka. Već sama Činjenica, kako se je kroz vjekove prela u ubogom našem Primorju nigda neprekinuta nit pučkoga sudovanja, na temelju stare predaje i pisanoga zakona vinodolskoga, vriedna je, da pobudi našu pažnju. Nema sumnje, obćine su naše i u Primorju klonule pod pritiskom feudalnih institucija. Gospodski sudac, podknežin, dvornik, kapitan dinaste Frankapana ili Zrinskoga utiče bitno, od vieka do vieka sve to odlučnije, u postupak sud14