VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)
Strana - 196
196 beni, u izricanje pravoroka, a sam „milostivni i uzmožni gospodin" paČe i u samo stvaranje novih pravnih pravila. Učeni „kancileri" i „pisci općeni", „notari", unašaju k tomu u plemensko hrvatsko pravo sve to više tudje primjese iz „prava cesarskoga i crkvenoga". Ali jedno valja priznati : gospoda ta vladaju doista „milostivno", obzirno, čuvaju predaju otaca, klanjajuć se svetinji starine, ter ostavljaju znamenit dio sudovanja pučkim izabranikom. Nije ovdje mjesto, da se udubim u sam predmet, obastrt gustom koprenom, koju je težko okom proniknuti, po gotovo za stare duševne oči. Ali mladjim pravnim historikom otvara se tu polje radu, koje može donieti dobra ploda znanosti, a prave, zaslužene slave radniku. Nije prostrano tlo, na kojemu se je službeni hrvatski jezik — u pismu — od najstarijega do najnovijega vremena održao u vlasti jezika obćenito gospodujućega, službenoga. Ali premda su tudji — mrtvi i živi — jezici u mnogih krajevih naše domovine iztiskivali sad više sad manje materinji naš jezik, ovaj je ipak svagda sve do posljednjih decenija XVIII., a do prvih XIX. vieka služio i višim krugovom uzduž Primorja i po predjelih Posavja i Podravja kao jezik, dostojan da ozvanja za gospodskim i za zelenim stolom. Najveće mrtvilo bilo je zavladalo za prvih desetaka godišta XIX. vieka. Duševni mrak bio je najgušći neposredno prije zore našega preporoda. Prije toga razdobja bilo je vazda sad obsežnijih sad tiesnijih pokrajina, sad viših, sad nižih oblastih, gdje su se i najvažniji poslovi obavljali u našem jeziku, u oblicih stalnih, predajom posvećenih, svakomu razumljivih. Od Kotora i Dubrovnika do Istre, po župah hrvatskih u sadašnjoj Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj nalazimo mi tragova jednomu službenomu hrvatskomu jeziku zapadnoga govora, jednomu pravnomu shvaćanju, kraj sve razlikosti vladavine, običaja i mjestnih zakona. Pravni spomenici, iz tih predjela potječući, što nam jih je sudbina spasila iz vrtloga burnih vjekova, svjedoci su nam, da onaj bludi, tko misli, da je jezik naš, kao jezik službeni, pravnički, jezik mlad, nov. On je živio od vjekova ovamo. Kako no u liepoj knjizi, tako ni u upravi i pravu ne možemo, razvijajuć jezik za potrebe uprave i sudstva, graditi na pustom polju, pazeć jedino na govor pučki. Dobro bi djelo učinio po narodni napredak, tko bi iz svih naših pravnih spomenika pocrpao i vještački obradio u obliku rječnika pravno nazivlje i frazeologiju (t. j. mislim pod tim precizni izražaj pravnih pojmova i činitba stranaka u poslovih pred sudom) u staroj hrvaštini. Naravno, da ima mnogo toga, što će biti neuporabivo te po samoj naravi stvari zastarjelo i nevaljalo. Ali kad bi se pretražio sistematičkim načinom taj rudnik, izkopalo bi se i dragocjene kovi. Što je dosad na tom polju učinjeno, ne može da udovolji potrebi, da se pravnički naš, upravni i sudbeni sviet lahko dohvatnim načinom uputi u stare oblike našega službenoga govora. Nije to dosta protumačiti gdjekoju rieč, kako su to mnogo zaslužni naši učenjaci dosad učinili u malih riečnicih k nekim statutom. Posao je to obsežniji, kojemu bi se htjelo goleme spreme, naročito pravno-povjestničke ; posao pače, sva je prilika, prevelik za osobu jednu, bila ona znanjem makar kako odlična. Ali tako je jasna nužda, da se toga posla već jedared prihvatimo, ako hoćemo, da pravničku upravnu i sudbenu našu terminologiju i stilistiku svestrano pročistimo, i s pravoroka i odluka naših skinemo tudjinske nagrde, duhu- hrvatskoga jezika protivne : da
