VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 94
94 tualnost, da je taj velikaš mogao biti pristaša Jelenine stranke, pače njezin naročiti poslanik i pouzdanik. 1 Možemo vjerovati madžarskim izvorima, da je Ladislav novo stečeno kraljevstvo prvobitno predao Jeleni, ali da je ona svoje tobožnje pravo prenijela na njega. No ni ovaj nije valjda naumio zadržati to kraljevstvo u svojoj ruci, jer je možda opazio, da Hrvatima nije milo to spajanje hrvatske i ugarske krune, ili jer je „htio štovati politički individualitet Hrvatske" (kako i Kršnjavi nagadja), pa ga je ili namah ili za kratko vrijeme predao Almu kao kralju. Odtud i dolazi, da Ladislav ne nosi naslova „rex Croatiae et Dalmatiae", ili ako je neko vrijeme fungirao kao hrv. kralj, onda ga je za kratko vrijeme i nosio, ali nama nije o tom uščuvana uspomena. No moguće je i to, da je Ladislav doista neko vrijeme vršio kraljevsku vlast, ali pošto ju nije naumio zadržati, nije se ni dao kruniti, pa zato se nije ni zvao kralj Hrvatske i Dalmacije. Mnogi su bo vladari istom onda primili naslov dotične države, kad su se njezinom krunom okrunili. Po Kršnjavijevu shvaćanju bio je Almo samo „alter ego" Ladislavljev u Hrvatskoj, ali to mnijenje nije ispravno. Mi smo već sprijeda razložili, da se Almo ima smatrati pravim suverenim kraljem; to se naročito vidi odtud, što se Ladislav nigdje ne zove „rex Croatiae et Dalmatiae", jer je hrv. kraljem učinio Alma. Kad bi ovaj bio njegov vazal, kralj bi Ladislav nosio taj naslov. K tomu mi u povjesti nemamo primjera, da bi koji kralj vladao u nekoj zemlji kano neki „alter ego" kojega vladara druge neke kraljevine. Palatinl (n. pr. u Ugarskoj), podkraljevi (n. pr. egipatski, indijski i dr. u današnje doba, ili španjolski u Napulju, Meksiku i Peru-u nekada i t. d.) mogu biti „alter ego" zakonitoga vladara, ali kralj ne može biti „alter ego" drugoga kralja. 2 Zato držimo, da je Almo bio pravi kralj jednoga diela Hrvatske. I Koloman se ne zove kraljem „Hrvatske i Dalmacije" prije nego li su se Hrvati s njim nagodili i priznali ga za svoga kralja. Kršnjavi doista priznaje (str. 155.), da se Koloman piše „rex Croatie ac Dalmatie" istom od onda, od kada je u Biogradu krunjen, ali dodaje, da je on uza sve to vršio vladalačku vlast već prije, naime onda, kad je zastupnicima dvanaest hrv. plemena podijelio privilegija. Koloman je već onda mogao vršiti kraljevsku vlast, kad se nagodio s hrv. velikašima, te ga oni i priznali svojim kraljem; on je možda i već onda primio 1 Kršnjavi opaža i to, da o kakovoj narodnoj i nenarodnoj stranci za ono vrijeme nije moglo biti govora, jer tada da još nije bilo „nacionalizma", pa zato zabavlja Račkomu, što prenaša moderne pojmove u prošlost, kad govori o „hrv. narodnom osjećaju" i o „protunarodnoj stranci". No ako se i uzme, da ideja narodnosti nije bila tada tako razvijena, kano danas, ipak možemo uzeti, da je ona stranka, koja je u ono doba htjela imati domaćega čovjeka za kralja, radila to s toga, jer je držala, da će po narodnost i samosvojnost Hrvata biti tako bolje, nego li ako dodje kralj tudje krvi, pa zato možemo slobodno takovu stranku krstiti narodnom. I sam Kršnjavi u svojem spisu „Iz Dalmacije" str. 29. nazivlje jednu stranku u Hrvatskoj narodnom. 2 Prije bi mogli banove davnijih vijekova, koji su imali veliku vlast, smatrati za „alter ego" kraljeva. Ban Nikola Seč veli u jednoj povelji (od 25. ožujka 1362.) ovako : „nobis tamquam vicario generali in dicto regno Dalmatie per auctoritatem domini nostri regis constitutis, et persona/u régie maiesiatis in his partibus repraesentanti" . (Fejer „Codex diplom." IX., 3. p. 336.).
