VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 89

89 svoga direktnoga roda, koji bi imao prava na prijestoi, vratilo se svećenstvo na legitimnog nasljednika prijašnjih hrvatskih vladara, naime Stjepana II. Što Kršnjavi veli, da je spljetski nadbiskup Lovro podigao Stjepana II. na prijestoi, jer mu je vlast bila slast, t. j. jer je htio, da i za Stjepana vrši onoliku vlast, kano i za Zvonimira, ne može se obrazložiti, jer da je Lovri bilo do toga, on bi prije morao dići ženu na prijestoi, koja se nije mogla pozivati na legitimna nasljedna prava kano Stjepan II., pa zato bi i više odvisila od onih, koji bi ju digli na prijestoi i na njem držali. Nije opravdano ni to, što Kršnjavi zamjera Stjepanu II., da u svojim listinama toliko naglasuje svoje legitimno pravo na prijestoi, jer veli, da sjedi na prijestolu svojih djedova i pradjedova, i da je „in regno hercs".

1 To baš dokazuje, da je njegova legitimnost bila odlučna, da je bio posadjen na prijestoi, jer takova prava nije imala kraljica Jelena. U opće nema Kršnjavi pravo, što Stjepana II. zove sjenom kraljevskom i što spočituje hrvatskim povjesničarima, da Stjepana uvršćuju u red hrv. kraljeva, jer da tobož svećenstvo nije uspjelo staviti na prijestoi Stjepana II., pošto ga Toma arcidjakon ne spominje, i da je fraza „omnibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus" bila samo govornički nakit povelje. Da je Stjepan II. kraljevao i vršio kraljevsku vlast, dokazuju njegove listine, koje su nam o njemu usčuvane,

2 iz kojih sc vidi, da je bio i opće priznat, jer se u njima spominju i duhovni i svjetski velikaši, koji s njim zajedno rješavaju državne poslove,

3 dapače u šibeničkoj listini (od g. 1088/9.) veli kralj Stjepan II. ovako : „Kad me je milost svemogućeg Boga uz privolu svega hrv. plemstva dobrostivo podigla na prijestoi otaca, djedova i pradjedova, počeše dolaziti pred mene, kako je to već običaj kod svih vladara, sa svih strana plemići, niži puk i predstojnici crkva i samostana, da traže pravdu.ili potvrdu svojih prava ili napokon da rade za opće dobro kraljestva". Odtud nam je jasno, da je Stjepan II. općeno priznat bio kraljem, kad i svećenstvo i plemstvo i puk dolaze preda nj, tražeći od njega pravde ili milosti, pa su stoga sasvim opravdane riječi njegove listine „omnibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus". Riječi pako listine (br. 125.), koje Kršnjavi citira („cum scriptum est etc." onda riječi apostola: „seminatur in corruptione etc." i psalmiste „qui seminat in lacrymis, in gaudio metet"), dadu se protumačiti pobožnim duhom čovjeka, koji je velik dio svoga vijeka 1 Rački o. c. p. 148. i 152. 2 Idem ibid. n. 124., 125. i 126. str. 148.—152. 3 U listini (od g. 1088/9.) br. 123. spominje se spljetska crkvena sinoda, na kojoj su uz kralja Stjepana sudjelovali: nadbiskup Lovro, više biskupa (zadarski Andrija, hvarski Petar, trogirski Ivan i rapski Vital), kraljevski admiral Jakov i „mnogi drugi plemići". — U listini (takodjer od 1088/9.) br. 124. navode se uz kralja od duhovnika: nadbiskup Lovro, trog, biskup Ivan, spljet. arcidjakon Petar i spljet. presbiter Petar, a od svjetovnjaka: admiral Jakov, Ljubomir tepčija, Steztnja, župan bribirski, Višan župan cetinski, Dragoslav zagorski, Vratina poljički, Osrina dridski, Desimir ubrusar, župan zastobrinski (ime mu nečitljivo) i tepčija Tolemir

; — u listini (od god. 1089.) br. 125. napominju se uz kralja nadbiskup Lovro, Grgur, bivši hrv. biskup, Desimir ubrusar, Dragoslav župan dridski, Dominik postelnik, Budica kapelan, Budimir, sin Beridragov i Dobroslav sin Gorbine; napokon u listini (takodjer od g. 1089.) br. 126. spominju se nadbiskup Lovro i biskup Grgur (Rački o. c. str. 147.—152.). 7