VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 90

proboravio u manastiru, a ne moraju se shvatiti tako, da Stjepan II. njima pokazuje, da ne drži mnogo do stalnosti svoje vlasti i da mu je jadan položaj. One hoće kazati, da mnogi, koji bude ponižen ili dospije u nevolju, milošću božjom bude opet uzvišen („quod quidquid ob amorem dei erogatur, id in melius mutetur"), a tu sigurno misli Stjepan na sebe, koji je bio ponižen i odstranjen od prijestola, pa se je božjom pomoći opet podigao na nj (,,qui seminat in lacrymis, in gaudio metet"); dalje kažu one riječi, da zbog prolaznosti svega zemaljskoga treba čovjek da se dobrim djelima brine za spas duše („seminatur corpus animale, surget corpus spirituale"), zato daruje neko kraljevsko dobro samostanu sv. Stjepana kraj Spljeta. Napokon ne pokazuje ni to, što Stjepan II. od svećenika posudjuje novaca, da je bio sjena od vladara, jer mi znamo, da su i mnogi drugi vladari n. pr. Maksimilijan I., Sigismund i dr. bili većinom u novčanim neprilikama, ali zato nijesu bili vladalačke sjene. 0 ovom vladaru veli Kršnjavi još ovo : „0 krunidbi kralja Stjepana, o vazalskoj prisegi, o tributu, koji je imao davati papi, nemamo nikakvih vijesti". Ni o mnogim drugim kraljevima nisu usčuvane vijesti, da su se krunili, pa odtud ipak ne slijedi, da se nisu krunili ; pošto se zovu kraljevi i vrše kraljevsku vlast, sigurno su se i krunili. No da li je Stjepan polagao vazalsku prisegu i obećao papi danak, kao i Zvonimir, o tom moramo podvojiti. Zvonimir je to učinio, jer je bio zahvalan onomu, koji ga je digao na prijestoi, davši odstraniti onoga, koji je imao legitimno pravo na prijestoi (Stjepana II.). On je od njega bio ovisan, jer se nije mogao oslanjati na kakvo svoje legitimno pravo na hrv. krunu. No Stjepanu to nije bilo nužno učiniti, on nije trebao moljakati papine pomoći u to ime, da se njome digne na hrv. prijestoi, jer je njega njegovo legitimno pravo diglo na vladu. No moglo bi se pitati, zašto ga nije već prije diglo (prije Zvonimira) i zašto sada? Onda je papa smatrao Zvonimira sposobnijim od Stjepana, da ga podupre u izvadjanju njegovih velikih reformatorskih ideja. Pape su znali, da će u provadjanju svojih osnova naići na silnu protimbu njemačkih careva, koja će možda dovesti i do boja izmedju njih i careva, pa su zato trebali moćnih saveznika. S toga su gledali, da vladare drugih država dobiju na svoju stranu, dotično da podignu na prijestolje ljude, koji će biti njima odani, koji će biti njihovi vazali. Tako je već papa Nikola II. uzvisio (g. 1059.) Roberta Guiscarda na prijestolje u Apuliji i Kalabriji i podijelio mu naslov vojvode, ali mu je on morao priseći vazalnu prisegu;

1 isto je tako i engleski kralj Vilim I. usvojitelj morao položiti (g. 1066.) papi vazalnu prisegu.

2 Pa tako je papa i u Hrvatskoj gledao, da si osigura pomoći od njezina vladara. Pošto mu se nasljednik Stjepan II. nije činio dosta jakim, a možda ni pripravnim, da mu pomogne u borbi, koja je imala nastati medju njim i carem, odlučio ga je papa 1 Baronius „Annales eccles." ad. an. 1059. n. 70. i 71. (A. Fr. Gfrörer „Pabst Gregorius VII. etc." Schaffhausen 1859. B. I. st. 614. i si.). 2 Papa je njemu poslao stijeg kano svomu vazalu (Savile „Script, rerum anglicarum" p. 100. i Duchesne „Script, rerum Norvegicarum" p. 197. Kod Gfrörera o. e. B. III. 357.). Poslije je Vilim (u pismu na francuskoga kralja Filipa I.) priznao, da je od pape primio Englesku u leno (Normanska kronika, priopćena od Bouqucta XIII., 240. kod Gfrörera o. c. III. 403.).