VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 101
101 da je naime ban Petar Svačić baš zato, što je obnašao prvu poslije kraljevske časti, bio osobiti pouzdanik kraljev, pa da je uslijed toga poslije kraljeve smrti bio vodja one stranke, koja je podupirala kraljevu udovicu i njezina prava. Moglo bi se uzeti, da je Zvonimir birajući bana bio oprezniji, nego njegov predšasnik Petar Krijesimir, pošto je sam najbolje znao, kako ban može postati opasan kralju i njegovim odvjecima". No ova je argumentacija slaba. Petar Svačić kano ban vršio je vlast voljom naroda, koji je banove birao, nije dakle morao biti pouzdanik kraljev. No uzmimo, da je Zvonimir „birajući bana bio oprezniji, nego njegov predšasnik Petar Krijesimir", pa da je uplivao na izbor bana toliko, da je proturao svoga čovjeka, koji je onda postao osobiti njegov pouzdanik, još to sve ne bi opravdalo predmnjevu Kršnjavijevu, da bi on kao takav prije morao biti vodj stranke, koja je podupirala kraljevu udovicu i njezina prava, nego li da bi sebe kušao podići na prijestoi. Ponajprije za života Zvonimirova (osim možda zadnjih godina njegova vladanja) nije bilo o tom ni govora, da se snubljuje dostojanstvenike i velikaše za Jelenu, jer je kralj tada još imao na životu sina, naime : Radovana. Pri izboru dakle bana nije se moglo raditi o tom, da se izabere takav muž, koji će raditi za Jelenu, jer je bio živ nasljednik prijestolja. Istom se je po njegovoj smrti moglo na to misliti ; no moguće je i to, da Zvonimir nije pomišljao na to, da pribavi prijestolje svojoj ženi, koja je bila tudjinka i koju bi jednom naslijedili tudji vladari, naime njezini rodjaci Arpadovići, tim više, što je još bio živ zakoniti nasljednik prijestolja Stjepan II. u manastiru, pa po tom pitanje o nasljedstvu nije ni bilo aktuelno, dok je on živio. No recimo, da je Zvonimir o tom nastojao. Je li ban morao prihvatiti kraljevu namisao, ako ju je smatrao pogubnom za državu? Sigurno nije, nego je ostao kod svoga mnijenja, da je bolje, da bude domaći čovjek kraljem, nego li tudji. No uzmimo da mu je bilo neugodno, da se ne slaže s kraljem u tako važnom pitanju; on se je tada mogao zahvaliti na časti banskoj, da bude što no se veli „slobodnih ruku", pa da po svom osvjedočenju radi, kad dodje na red pitanje nasljedstva, naime po smrti Zvonimirovoj. Konačno možemo uzeti, da Svačić kao i ostali Hrvati nisu dijelili mnijenje Jelene i njezinih rodjaka, da njima pripada nekakvo pravo na hrv. prijestoi za to, što je Jelena bila kraljeva žena. Prema tomu dakle nije bio Petar Svačić obvezan, da radi za Jelenu, nego je ponajprije, zajedno s ostalim plemstvom priznao Stjepana II. kraljem, a kad je ovaj umro, onda je kao ban ili bivši ban i član ugledne porodice Svačića mogao sasvim razložno sebe smatrati „osobito pozvanim, da zasjedne izpražnjeni hrvatski prijestoi". Rački 1 nalazi u Kezinoj vijesti, da je kralj Petar II. stolovao u Kninu, uporište za svoju „slutnju", da je ovaj Petar bio iz roda Svačića, jer da su Svačići u Kninu stolovali. On mnije ovako : U tako zvanom „Mcmorialu Tome arcidjakona" spominje-se (g. 1102.) „comes Georgius de génère Suacithorum", a u jednoj listini Zvonimirovoj (od god. 1076./8.) navodi se „Iurina tenestico" t. j. Juraj, kninski župan. Pošto Keza veli, da je Petar stolovao u Kninu, koje se mjesto, jer ležeći u krilu plemena, imalo vidjeti sigurnijim u onom razvratnom stanju; onda nam se ne će pričiniti presmjela ona slutnja, da je Petar, kako i stari hrv. spomenik tvrdi, zbilja bio roda Svačića, da su Svačići bili iz kninske 1 „Rad" jugosl. akademije, sv. XXX. str. 104.
