VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 97
97 mačke, te su njemački vladari u njoj vršili neku vrhovnu vlast samo kano lombardski kraljevi ili rimski carevi, a ne kano njemački vladari. Isto se tako krunio poljskom krunom Ljudevit I. Veliki, ug.-hrv. kralj, kad je baštinom i privolom poljskoga sabora dobio poljsku kraljevinu. Poljska je ostala i nadalje nezavisna od Ugarske, te se po Ljudevitovoj smrti opet riješila personalne unije sa Ugarskom. Primjer glede Vilima usvojitelja ne pristaje amo i po tom ne dokazuje ništa, jer Vilim nije bio samostalan vladar, ni kakvi krunjeni kralj, prije nego li se popeo na engleski prijestoi, pa nije ni išao za tim, da svojoj državi pridruži drugu državu, koju je išao osvojiti, nego je istom težio za tim, da se u opće dočepa krune, naime engleske, i da onda vlada kao engleski kralj. On se je dakle pretvorio u Engleza i vladao je Engleskom kano engleski kralj, a Normandija, gdje je prije bio vojvodom, ostala je i nadalje leno francuske krune, kojom su Vilim i njegovi nasljednici vladali nezavisno od Engleske. Na prigovor Paulerov, da Bela IV. iza tatarske pogibije ne spominje više krunidbe u povelji (od g. 1245.), kojom potvrdjuje trogirske privilegije, opaža Kršnjavi (str. 156.—7.), da se to može najprije protumačiti tako, da je Bela podijelio privilegij odmah iza krunidbe, pa je zato suvišnu izreku ispustio, a tko zna, nije li možda baš u toj velikoj tatarskoj nevolji nestalo Zvonimirove krune? Mi mislimo, da će biti najvjerojatnije, da je ona formula („cum ad vos coronandus .... advenero") onda izpuštena iz listina, kad su Ug.-hrv, kraljevi nakanili dokinuti posebno krunisanje za hrv. kralja. Za Belu IV. već smo prije kazali, da je on još za života svoga oca vladao u Hrvatskoj kano kralj, dakle morao biti i krunjen za hrv. kralja. Ali pošto je valjda iz svoga iskustva znao, kako je vladanje samostalnog i okrunjenog hrv. kralja pogibeljno ug. kralju, jer se je Bela dizao na svoga oca, dozrela je po svoj prilici u njemu misao, da više ne postavlja na čelo Hrvatima samostalnog i krunjenog vladara, nego samo hercege, koji su doista takodjer imali veliku moć, ali ipak ne onaj ugled kano krunjeni kralj, pa zato su manje pogibeljni bili ug. kralju. S tih je dakle razloga naumio Bela IV. dokinuti krunidbu hrv. krunom, i zato naložio državnom kancelaru, da od sada više ne rabi onu formulu u privilegijama dalm. gradova. V. Vijesti ugarskih izvora o poduzećima kraljeva Ladislava i Kolomana na Hrvatsku. — Petar II. Svačić. — Smrt Zvonimirova. U glavi IV. („Madžarski izvori prema poglavju XVII. historije salonitane") navodi Kršnjavi, što govore ugarske kronike (Muglenova, Simona de Keze, Chronicon Budense i Chronicum pictum Vindobonense) o Kolomanovu zadobiću Hrvatske. Oni naime kažu, da je Koloman pogubio dalmatinskoga kralja Petra kod Petrova Gvozda i Dalmaciju pridružio Ugarskoj. Jedino Muglen ne spominje ni ime kralja, ni gore Gvozda. Keza pako još dodaje, da je sijelo toga kralja bilo u Kninu. Na to Kršnjavi dobro razlaže rezultate Kaindlovih istraživanja o izvorima za najstariju ug. povjest, naime da se Chronicon pictum i kronika Muglenova u mnogo Čem slažu glede vijesti, koje se tiču Kolomana, da su te vijesti iz starijega izvora izvadjeni komadi, koji su u obje kronike na razna mjesta interpolirani, i da taj izvor potječe iz g. 1175. No nije točno,
